Muzika osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji
Utočište anacionalnih buntovnika
Da li identitet dobijamo rođenjem ili ga kreiramo svojim djelima? Na ovo pitanje se kod nas često odgovora da je jedini "pravi" identitet onaj koji se stiče rođenjem, čime postajemo pripadnici određene nacionalne skupine. Pri tome se zaboravlja da je to tek jedan od vidova identiteta te da, osim njega, raznorodne dimenzije identiteta razvijamo, gradimo i stičemo, a ne samo pasivno primamo. Jedan od tih drugih, ovdje sad već i gotovo zaboravljenih vidova identiteta jeste onaj koji određuje muzika koju slušamo.
Muzika je često naš način bijega od stvarnosti. Kroz neke stihove ili pak samu melodiju, misli nam često odlutaju u neka, za nas, ljepša vremena. Priliku za tu vrstu bijega danas nam najčešće pruža muzika iz osamdesetih godina prošlog vijeka, nastala na prostoru odavno nam bivše zemlje - Jugoslavije.
Novi talas
U to vrijeme se na prostoru republika bivše Jugoslavije dešavalo isto što i u ostatku svijeta. Muzika tzv. novog talasa donijela nam je ne samo nove zvukove nego i nove ideje. Govorile su nam o slobodi, ljubavi i svemu onome što čini mladost. No ova muzička pojava je u kontekstu Jugoslavije imala poseban značaj. U tom periodu dolazi do otvaranja jugoslovenskog društva, iako politički sistem ostaje jednopartijski i monoideološki, te tekstovi pjesama novog talasa po svom kritičkom potencijalu predstavljaju bitan iskorak. S obzirom na dominaciju Saveza komunista u političkom životu, kao i na autoritarnost režima, čini se teško shvatljivim da je mogao postojati toliki broj kvalitetnih grupa čija je muzika po svojoj formi i sadržaju ličila na onu koja je dolazila sa "slobodnog" Zapada.
Vlast nije bila previše oprezna ni striktna prema ovoj muzici, ali je ipak osnovala Komisiju za šund, koja je na većinu društveno angažiranih pjesama stavljala etiketu šunda, što je značilo plaćanje većih poreza na nosače zvuka s takvom muzikom.
Nastanak novog talasa bio je odgovor mlađih generacija na rock koji su svirale grupe nastale prije njih. Po sadržaju i formi pjesme novog talasa bile su mnogo eksplicitnije i radikalnije u društvenoj kritici. Pravac je izrodio mnoštvo kultnih grupa: Pankrti i Lajbah u Sloveniji; Prljavo kazalište, Haustor i Azra u Hrvatskoj; Šarlo Akrobata (ubrzo se raspada i nastaje prvo Katarina II, pa EKV), Električni orgazam i Idoli u Srbiji. U Bosni i Hercegovini se on manifestuje na specifičan način, kroz nastajanje novog muzičkog pravca čiji je najistaknutiji predstavnik grupa Zabranjeno pušenje. Riječ je o novom primitivizmu (New Primitives). Novi primitivizam je neka vrsta odgovora na novi talas. Pop-muzikom je tada dominirao pravac New Romantics, pa su se New Primitives nastojali profilirati kao suprotnost ili čak parodija u odnosu na New Romantics i sladunjavost njihove muzike. Novi primitivizam je imao i svoj manifest čiji autor je Elvis J. Kurtović.
Iz mnoštva popularnih grupa novog talasa, po svom uticaju na tadašnju - ali i današnju - omladinu, izdvajaju se tri grupe: zagrebačka Azra, beogradska EKV i sarajevsko Zabranjeno pušenje. Azra je protestovala politički intrigantnim i kontraverznim stihovima. EKV je više bila usmjerena na prikaze emocija. Zabranjeno pušenje je pak na scenu unijelo humor i društveno angažovane priče ljudi s margina društva. Zajedničko im je da je njihova muzika spajala generacije, baš kao što ih je tokom rata književnost Dobrice Ćosića razdvajala.
U kohezivnu moć te muzike sam se i sam neposredno uvjerio, jednom prilikom na Plitvicama, a onda ponovo u Beogradu. Bilo je tu kolega iz raznih krajeva bivše Jugoslavije i vrlo brzo smo se u razgovoru dotakli prošlosti. Naši stavovi su se u svemu mimoilazili i jedino oko čega smo se složili jeste kvalitet muzike navedenih grupa. Jedino u vezi s tim niko nije spominjao ništa nacionalno, jer novi talas nije bio nacionalno obojen, već je bio ispunjen revoltom protiv bilo kakvih oblika ideološke zatvorenosti društva. Pjevalo se o slobodi, o lošoj ekonomskoj situaciji i o mnogim drugim važnim društvenim problemima.
Azra
U vrijeme bunta u Poljskoj 1980. godine, koji - kako će se pokazati - predstavlja početak rušenja komunizma u toj zemlji, Azra koju je vodio Džoni Štulić snima pjesmu Poljska u mom srcu. Iako je kasnije bilo nekih smiješnih pokušaja da se ta pjesma intepretira u nacionalističkom diskursu, ili čak vjerskom, kao poziv svim katoličkim zemljama na rušenje komunizma (iz Hrvatske kao dominantno katoličke zemlje), pjesma izražava samo solidarnost s onim što su tada radili ljudi u Poljskoj: borili se za svoja prava i slobode, a ne za neke religijske ili ideološke ideale.
Sličan duh bunta bije iz stihova pjesme Kurvini sinovi: Lutke od krvi bez trunke ideje/Ubice na cesti/Loša noć bježim iz grada/Oni dolaze/Kurvini sinovi. Stihovi se odnose na protest protiv totalitarnog komunizma staljinističkog tipa.
Kritikovan je i projekat socijalističke Jugoslavije: iz 1982. godine se za pjesmu Kamo dalje, rođače? govorilo da je simbolički upućena tad već preminulom Titu: Kamo dalje, rođače/Iz pijeska vire krunisane glave/Što to rade/Prde u prašinu./Čini mi se, rođače/Da je standard pokvario ljude/Jedu govna i sanjare. Već tada je bilo jasno, naime, da se čudne stvari događaju u Jugoslaviji nakon Titove smrti, što su potvrdili ratovi 90ih godina.
Štulić nije propustio priliku da se okomi ni na nekadašnje društvene buntovnike koji su se uklopili u sistem, što je posebno vidljivo u pjesmi '68: Dok sam bio student kružio sam često/Čitao Praxis polemizirao vješto/Anarhizam mi je bio u krvi/Svi na barikade/Sanjao sam kako vodim proletere mlade/A danas doktore pomozi mi/Teško mi je vjeruj mi/Što da radim bez akcije čitavi dan/Moje društvo za šankom ordinira od 19 do 22/Ono niti eksa niti galami/Zuri u prazno i truli.
Ekatarina Velika
EKV je grupa nastala nakon raspada grupa Šarlo Akrobata i Katarina II. Za nastanak EKV-a najzaslužniji je Milan Mladenović, koji je bio član Šarla Akrobate, a kasnije i Katarine II. Mladenović okuplja tim mladih ljudi, sasvim različitih muzičkih profila, što u muziku EKV-a unosi sasvim specifičan sadržaj.
U dokumentarnom filmu posvećenom EKV-u, "Kao da je bilo nekad", beogradska glumica Sonja Savić govori o tome kako je muzika EKV-a nastajala upravo u trenutku totalne zbunjenosti beogradske omladine, koja je nastupila nakon Titove smrti. Savićeva se osvrnula i na pitanje uživanja različitih vrsta droga, pogotovo 80-tih godina.
I sam autor M. Mladenović u intervjuu iz 1985. o svojim pjesamama kaže da su patetične: "E sad, mogli bismo da pričamo o socijalnim problemima, o ekonomskoj situaciji, o... Patetika je sadržana u svemu oko nas. Samo se okreneš i vidiš je. Ako imaš dovoljno jake odbrambene mehanizme to ne može da te dotakne, međutim, ako malo šire otvoriš oči, onda sve jasno vidiš. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan. U takvim slučajevima mnogo je lakše preneti taj svoj osećaj na bilo koji način, nego pričati o tome." Pjesme Ekatarine Velike ipak nisu klasične balade, to su više stihovi sa skrivenim porukama o emocijama ljudi koji su malo šire otvorili oči.
Pjesme EKVnisu sasvim oslobođene političkih konotacija – npr. pjesma Ovo je zemlja za nas (1988.): Ovo je zemlja za nas/Ovo je zemlja za sve naše ljude/Ovo je kuća za nas/Ovo je kuća za svu našu decu/Pogledaj me, o pogledaj me/Očima deteta. Pjesma je nastala u razdoblju neposredno prije raspada Jugoslavije i tekstom dominiraju ideje pacifizma.
Najbolje pjesme EKV je izdao prije 1990ih, međutim ima jedna koja je nastala 1991. godine: Idemo. Ona opisuje mladost izgubljenu u mržnji i nespremnu za ono što se desilo. Stihovi na najbolji mogući način ilustruju izgubljenost koja je nastupila 90ih godina i kako su neki mladi osjetili kao da ih je vrijeme progutalo i da mržnja kao crna rupa usisava sve ideale za koje su se borili i o kojima su pjevali: Nismo znali da je kocka bačena/Nismo da je srušen most/Reka blista ispod čizama/Čista voda, malo krvava./Idemo!
EKV i Električni orgazam snimaju antiratnu pjesmu Slušaj vamo: Ako ne mogu da letim/ja neću da puzim/jer kad puzim/ja ne mogu da guzim! Svoje antiratne stavove Mladenović, frontmen i ključni čovjek grupe, izražava još eksplicitnije uoči rata u BiH kada, bez ikakvog odobrenja vlasti u doba kada je svaku zdravu misao gušio strah od masa opčinjenih nacionalizmom i represivnog režima, zajedno sa Električnim orgazmom i muzičarima iz još nekih grupa, vozi ulicama Beograda i pjeva protiv rata. S obzirom na jaku ratnu propagandu i represivnost Miloševićevog režima, te odsustvo bilo kakve alternative, uraditi ovako nešto bio je herojski, iako očajnički, čin mladih ljudi željnih bolje budućnosti od one koju smo svi doživjeli.
Zabranjeno pušenje
Zabranjeno pušenje činili su mladi ljudi koji su, pored svog angažmana u grupi, uporedo snimali i kultni satirični program Top lista nadrealista. Sejo Sexon (Davor Sučić), jedan od osnivača grupe, ponudio je u jednom intervjuu svoje viđenje društvenog okruženja i poretka u kojem su nastajale njihove pjesme: "Nismo mi nikad socijalizam doživljavali kao negativnu stvar. Ali ono što se događalo krajem osamdesetih nije bio socijalizam, to je bio feudalizam, odnosno vlast republičkih oligarhija i njihovih sinova koji su vozili najbolje porschee i karali najbolje pičke i pjevačice. Od te zemlje se stvorila gomila malih feuda, od Velike Kladuše do Sarajeva."
Ponajbolji primjer njihove kritike društvenih privilegija i raslojavanja jeste pjesma Guzonjin sin iz 1989. godine: Jede se kavijar, pije se džin/ima se para, ima se s čim/ponekad trava, nikad heroin/jer ja sam guzonjin sin!/U školu me vozi samo auto pravo/sa mnogim sam pjevačicama spav'o/sa sobom nosim svoj mali karabin/jer ja sam guzonjin sin! Kao što se vidi iz ove pjesme, satira je ključni medij protesta koje izražava Zabranjeno pušenje.
Tekstovi pjesama Zabranjenog pušenja bavili su se i poznatim sarajevskim pričama i anegdotama o ljudima koji su u ovom gradu bili poznati i na neki način predstavljali urbane mitove, kao što je to slučaj sa pjesmom Murga drot iz 1987:Naš Murga nije običan drot,/njegove metode su modernije,/on te prvo ponudi cigarom/pa te poslije razbije./Murga nije običan drot,/zanimaju ga psiho-fenomeni,/svakom se unese u lice i kaže,/zasvirat ćeš ti klavir meni. Starije sarajevske generacije vjeruju da se tekst pjesme bavi Džemalom Murgom, koji je bio inspektor za narkotike u policiji, ali zapravo se kroz tu, za mnoge tadašnje mlade Jugoslavene svakodnevnu priču s gradskih ulica, provlači kritika krutosti jugoslovenske policije.
Ozbiljnu kritiku Zabranjeno pušenje upućuje i popularnoj estradnoj kulturi, u pjesmi Ibro Dirka (1985.) koja je zapravo protest protiv iskrivljene interpretacije i preuzimanja tradicionalne muzike, što estradnu scenu u bivšoj Jugoslaviji vodi u dominaciju turbo-folka: Ibro poče pričati o parama, o slavi/Mi ga odgovarasmo, Ibro ne budali/Ti si nešto drugo/Ti harmonikom liječiš bol/Na estradi sve je lažno/Na estradi sve je fol.
Epilog
Sve ove tri grupe bile su bliske mladim ljudima bivše Jugoslavije, jer su oni u tekstovima pjesama ovih grupa pronalazili ne samo mladalačke teme već i alternativna viđenja cjelokupne društvene i političke situacije. U Jugoslaviji 80ih godina nastupila je zbunjenost nakon Titove smrti, sve više se govorilo u nacionalističkom diskursu, društvo se nalazilo u ekonomskoj krizi, a generacije mladih su bile energične ali dezorijentisane i time su i prožete pjesme ovih grupa nastale u to vrijeme. Mladi ljudi se se okupljali oko ovih grupa, kroz njihove tekstove preispitivali vlastite svjetonazore i kreirali alternativni identitet – prepoznavali su se prvenstveno po muzici koju su slušali.
Danas je slika mnogo drugačija. Postoje neke grupe koje su alternativa društvenoj melankoliji i pasivnosti, kao što je Dubioza kolektiv, ili pak imamo hip-hop scenu za koju i sam Sejo Sekson kaže da je zadržala onaj bunt koji je prije 90ih imao rock 'n' roll.
Ali muzika ipak ne igra ulogu koju je nekad igrala. Pitanje o tome koja se muzika sluša potisnuto je među mladima u drugi plan i nije presudno za formiranje identiteta. Možda će ipak beznadežna situacija u BiH s vremenom polučiti neke nove muzičke pravce, koji će izraziti mladalački i društveni revolt i mladima postati referentna identifikacijska. Do tada su utočište za buntovne duhove koji bježe od nacionalizacije identiteta još uvijek grupe iz bivše Jugoslavije.
Muzika je često naš način bijega od stvarnosti. Kroz neke stihove ili pak samu melodiju, misli nam često odlutaju u neka, za nas, ljepša vremena. Priliku za tu vrstu bijega danas nam najčešće pruža muzika iz osamdesetih godina prošlog vijeka, nastala na prostoru odavno nam bivše zemlje - Jugoslavije.
Novi talas
U to vrijeme se na prostoru republika bivše Jugoslavije dešavalo isto što i u ostatku svijeta. Muzika tzv. novog talasa donijela nam je ne samo nove zvukove nego i nove ideje. Govorile su nam o slobodi, ljubavi i svemu onome što čini mladost. No ova muzička pojava je u kontekstu Jugoslavije imala poseban značaj. U tom periodu dolazi do otvaranja jugoslovenskog društva, iako politički sistem ostaje jednopartijski i monoideološki, te tekstovi pjesama novog talasa po svom kritičkom potencijalu predstavljaju bitan iskorak. S obzirom na dominaciju Saveza komunista u političkom životu, kao i na autoritarnost režima, čini se teško shvatljivim da je mogao postojati toliki broj kvalitetnih grupa čija je muzika po svojoj formi i sadržaju ličila na onu koja je dolazila sa "slobodnog" Zapada.
Vlast nije bila previše oprezna ni striktna prema ovoj muzici, ali je ipak osnovala Komisiju za šund, koja je na većinu društveno angažiranih pjesama stavljala etiketu šunda, što je značilo plaćanje većih poreza na nosače zvuka s takvom muzikom.
Nastanak novog talasa bio je odgovor mlađih generacija na rock koji su svirale grupe nastale prije njih. Po sadržaju i formi pjesme novog talasa bile su mnogo eksplicitnije i radikalnije u društvenoj kritici. Pravac je izrodio mnoštvo kultnih grupa: Pankrti i Lajbah u Sloveniji; Prljavo kazalište, Haustor i Azra u Hrvatskoj; Šarlo Akrobata (ubrzo se raspada i nastaje prvo Katarina II, pa EKV), Električni orgazam i Idoli u Srbiji. U Bosni i Hercegovini se on manifestuje na specifičan način, kroz nastajanje novog muzičkog pravca čiji je najistaknutiji predstavnik grupa Zabranjeno pušenje. Riječ je o novom primitivizmu (New Primitives). Novi primitivizam je neka vrsta odgovora na novi talas. Pop-muzikom je tada dominirao pravac New Romantics, pa su se New Primitives nastojali profilirati kao suprotnost ili čak parodija u odnosu na New Romantics i sladunjavost njihove muzike. Novi primitivizam je imao i svoj manifest čiji autor je Elvis J. Kurtović.
Iz mnoštva popularnih grupa novog talasa, po svom uticaju na tadašnju - ali i današnju - omladinu, izdvajaju se tri grupe: zagrebačka Azra, beogradska EKV i sarajevsko Zabranjeno pušenje. Azra je protestovala politički intrigantnim i kontraverznim stihovima. EKV je više bila usmjerena na prikaze emocija. Zabranjeno pušenje je pak na scenu unijelo humor i društveno angažovane priče ljudi s margina društva. Zajedničko im je da je njihova muzika spajala generacije, baš kao što ih je tokom rata književnost Dobrice Ćosića razdvajala.
U kohezivnu moć te muzike sam se i sam neposredno uvjerio, jednom prilikom na Plitvicama, a onda ponovo u Beogradu. Bilo je tu kolega iz raznih krajeva bivše Jugoslavije i vrlo brzo smo se u razgovoru dotakli prošlosti. Naši stavovi su se u svemu mimoilazili i jedino oko čega smo se složili jeste kvalitet muzike navedenih grupa. Jedino u vezi s tim niko nije spominjao ništa nacionalno, jer novi talas nije bio nacionalno obojen, već je bio ispunjen revoltom protiv bilo kakvih oblika ideološke zatvorenosti društva. Pjevalo se o slobodi, o lošoj ekonomskoj situaciji i o mnogim drugim važnim društvenim problemima.
Azra
U vrijeme bunta u Poljskoj 1980. godine, koji - kako će se pokazati - predstavlja početak rušenja komunizma u toj zemlji, Azra koju je vodio Džoni Štulić snima pjesmu Poljska u mom srcu. Iako je kasnije bilo nekih smiješnih pokušaja da se ta pjesma intepretira u nacionalističkom diskursu, ili čak vjerskom, kao poziv svim katoličkim zemljama na rušenje komunizma (iz Hrvatske kao dominantno katoličke zemlje), pjesma izražava samo solidarnost s onim što su tada radili ljudi u Poljskoj: borili se za svoja prava i slobode, a ne za neke religijske ili ideološke ideale.
Sličan duh bunta bije iz stihova pjesme Kurvini sinovi: Lutke od krvi bez trunke ideje/Ubice na cesti/Loša noć bježim iz grada/Oni dolaze/Kurvini sinovi. Stihovi se odnose na protest protiv totalitarnog komunizma staljinističkog tipa.
Kritikovan je i projekat socijalističke Jugoslavije: iz 1982. godine se za pjesmu Kamo dalje, rođače? govorilo da je simbolički upućena tad već preminulom Titu: Kamo dalje, rođače/Iz pijeska vire krunisane glave/Što to rade/Prde u prašinu./Čini mi se, rođače/Da je standard pokvario ljude/Jedu govna i sanjare. Već tada je bilo jasno, naime, da se čudne stvari događaju u Jugoslaviji nakon Titove smrti, što su potvrdili ratovi 90ih godina.
Štulić nije propustio priliku da se okomi ni na nekadašnje društvene buntovnike koji su se uklopili u sistem, što je posebno vidljivo u pjesmi '68: Dok sam bio student kružio sam često/Čitao Praxis polemizirao vješto/Anarhizam mi je bio u krvi/Svi na barikade/Sanjao sam kako vodim proletere mlade/A danas doktore pomozi mi/Teško mi je vjeruj mi/Što da radim bez akcije čitavi dan/Moje društvo za šankom ordinira od 19 do 22/Ono niti eksa niti galami/Zuri u prazno i truli.
Ekatarina Velika
EKV je grupa nastala nakon raspada grupa Šarlo Akrobata i Katarina II. Za nastanak EKV-a najzaslužniji je Milan Mladenović, koji je bio član Šarla Akrobate, a kasnije i Katarine II. Mladenović okuplja tim mladih ljudi, sasvim različitih muzičkih profila, što u muziku EKV-a unosi sasvim specifičan sadržaj.
U dokumentarnom filmu posvećenom EKV-u, "Kao da je bilo nekad", beogradska glumica Sonja Savić govori o tome kako je muzika EKV-a nastajala upravo u trenutku totalne zbunjenosti beogradske omladine, koja je nastupila nakon Titove smrti. Savićeva se osvrnula i na pitanje uživanja različitih vrsta droga, pogotovo 80-tih godina.
I sam autor M. Mladenović u intervjuu iz 1985. o svojim pjesamama kaže da su patetične: "E sad, mogli bismo da pričamo o socijalnim problemima, o ekonomskoj situaciji, o... Patetika je sadržana u svemu oko nas. Samo se okreneš i vidiš je. Ako imaš dovoljno jake odbrambene mehanizme to ne može da te dotakne, međutim, ako malo šire otvoriš oči, onda sve jasno vidiš. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan. U takvim slučajevima mnogo je lakše preneti taj svoj osećaj na bilo koji način, nego pričati o tome." Pjesme Ekatarine Velike ipak nisu klasične balade, to su više stihovi sa skrivenim porukama o emocijama ljudi koji su malo šire otvorili oči.
Pjesme EKVnisu sasvim oslobođene političkih konotacija – npr. pjesma Ovo je zemlja za nas (1988.): Ovo je zemlja za nas/Ovo je zemlja za sve naše ljude/Ovo je kuća za nas/Ovo je kuća za svu našu decu/Pogledaj me, o pogledaj me/Očima deteta. Pjesma je nastala u razdoblju neposredno prije raspada Jugoslavije i tekstom dominiraju ideje pacifizma.
Najbolje pjesme EKV je izdao prije 1990ih, međutim ima jedna koja je nastala 1991. godine: Idemo. Ona opisuje mladost izgubljenu u mržnji i nespremnu za ono što se desilo. Stihovi na najbolji mogući način ilustruju izgubljenost koja je nastupila 90ih godina i kako su neki mladi osjetili kao da ih je vrijeme progutalo i da mržnja kao crna rupa usisava sve ideale za koje su se borili i o kojima su pjevali: Nismo znali da je kocka bačena/Nismo da je srušen most/Reka blista ispod čizama/Čista voda, malo krvava./Idemo!
EKV i Električni orgazam snimaju antiratnu pjesmu Slušaj vamo: Ako ne mogu da letim/ja neću da puzim/jer kad puzim/ja ne mogu da guzim! Svoje antiratne stavove Mladenović, frontmen i ključni čovjek grupe, izražava još eksplicitnije uoči rata u BiH kada, bez ikakvog odobrenja vlasti u doba kada je svaku zdravu misao gušio strah od masa opčinjenih nacionalizmom i represivnog režima, zajedno sa Električnim orgazmom i muzičarima iz još nekih grupa, vozi ulicama Beograda i pjeva protiv rata. S obzirom na jaku ratnu propagandu i represivnost Miloševićevog režima, te odsustvo bilo kakve alternative, uraditi ovako nešto bio je herojski, iako očajnički, čin mladih ljudi željnih bolje budućnosti od one koju smo svi doživjeli.
Zabranjeno pušenje
Zabranjeno pušenje činili su mladi ljudi koji su, pored svog angažmana u grupi, uporedo snimali i kultni satirični program Top lista nadrealista. Sejo Sexon (Davor Sučić), jedan od osnivača grupe, ponudio je u jednom intervjuu svoje viđenje društvenog okruženja i poretka u kojem su nastajale njihove pjesme: "Nismo mi nikad socijalizam doživljavali kao negativnu stvar. Ali ono što se događalo krajem osamdesetih nije bio socijalizam, to je bio feudalizam, odnosno vlast republičkih oligarhija i njihovih sinova koji su vozili najbolje porschee i karali najbolje pičke i pjevačice. Od te zemlje se stvorila gomila malih feuda, od Velike Kladuše do Sarajeva."
Ponajbolji primjer njihove kritike društvenih privilegija i raslojavanja jeste pjesma Guzonjin sin iz 1989. godine: Jede se kavijar, pije se džin/ima se para, ima se s čim/ponekad trava, nikad heroin/jer ja sam guzonjin sin!/U školu me vozi samo auto pravo/sa mnogim sam pjevačicama spav'o/sa sobom nosim svoj mali karabin/jer ja sam guzonjin sin! Kao što se vidi iz ove pjesme, satira je ključni medij protesta koje izražava Zabranjeno pušenje.
Tekstovi pjesama Zabranjenog pušenja bavili su se i poznatim sarajevskim pričama i anegdotama o ljudima koji su u ovom gradu bili poznati i na neki način predstavljali urbane mitove, kao što je to slučaj sa pjesmom Murga drot iz 1987:Naš Murga nije običan drot,/njegove metode su modernije,/on te prvo ponudi cigarom/pa te poslije razbije./Murga nije običan drot,/zanimaju ga psiho-fenomeni,/svakom se unese u lice i kaže,/zasvirat ćeš ti klavir meni. Starije sarajevske generacije vjeruju da se tekst pjesme bavi Džemalom Murgom, koji je bio inspektor za narkotike u policiji, ali zapravo se kroz tu, za mnoge tadašnje mlade Jugoslavene svakodnevnu priču s gradskih ulica, provlači kritika krutosti jugoslovenske policije.
Ozbiljnu kritiku Zabranjeno pušenje upućuje i popularnoj estradnoj kulturi, u pjesmi Ibro Dirka (1985.) koja je zapravo protest protiv iskrivljene interpretacije i preuzimanja tradicionalne muzike, što estradnu scenu u bivšoj Jugoslaviji vodi u dominaciju turbo-folka: Ibro poče pričati o parama, o slavi/Mi ga odgovarasmo, Ibro ne budali/Ti si nešto drugo/Ti harmonikom liječiš bol/Na estradi sve je lažno/Na estradi sve je fol.
Epilog
Sve ove tri grupe bile su bliske mladim ljudima bivše Jugoslavije, jer su oni u tekstovima pjesama ovih grupa pronalazili ne samo mladalačke teme već i alternativna viđenja cjelokupne društvene i političke situacije. U Jugoslaviji 80ih godina nastupila je zbunjenost nakon Titove smrti, sve više se govorilo u nacionalističkom diskursu, društvo se nalazilo u ekonomskoj krizi, a generacije mladih su bile energične ali dezorijentisane i time su i prožete pjesme ovih grupa nastale u to vrijeme. Mladi ljudi se se okupljali oko ovih grupa, kroz njihove tekstove preispitivali vlastite svjetonazore i kreirali alternativni identitet – prepoznavali su se prvenstveno po muzici koju su slušali.
Danas je slika mnogo drugačija. Postoje neke grupe koje su alternativa društvenoj melankoliji i pasivnosti, kao što je Dubioza kolektiv, ili pak imamo hip-hop scenu za koju i sam Sejo Sekson kaže da je zadržala onaj bunt koji je prije 90ih imao rock 'n' roll.
Ali muzika ipak ne igra ulogu koju je nekad igrala. Pitanje o tome koja se muzika sluša potisnuto je među mladima u drugi plan i nije presudno za formiranje identiteta. Možda će ipak beznadežna situacija u BiH s vremenom polučiti neke nove muzičke pravce, koji će izraziti mladalački i društveni revolt i mladima postati referentna identifikacijska. Do tada su utočište za buntovne duhove koji bježe od nacionalizacije identiteta još uvijek grupe iz bivše Jugoslavije.
MATERIJALI KORIŠTENI U TEKSTU:
Azra homepage
Biografija EKV
Boris Leiner – intervju
Boris Leiner – još jedan intervju
Davor Sučić aka Sejo Sexon: "Bratstvo i jedinstvo je poruka od životne važnosti!"
'Đoni, zašto živiš bez love i domovine?'
EKV homepage
Film o Štuliću bez Štulića
Intervju: Jurica Pađen - Azra je oduvijek bila posebna
Johnny B. Štulić - Sam protiv svih
Novi primitivizam
Zabranjeno pušenje homepage
Zabranjeno pušenje
Zajebavali smo sve zivo i mrtvo
VIDEO MATERIJAL:
Intervju Milan Mladenović
Intervju Milan Mladenović - "Tri želje za zlatnu ribicu"
Intervju Štulića za radio Split
Kad Miki kaže da se boji - film o Štuliću
Kao da je bilo nekad - film o EKV-u
Nenad Janković (Dr Nele Karajlic)-zesci otpor ludilu
Top Lista Nadrealista - Podjela Sarajeva (Sarajevski zid)
Top Lista Nadrealista - Kako nas gleda Evropa
- Prijavite se ili registrirajte za slanje komentara
Komentari
Nek se vec jednom neko
Nek se vec jednom neko dotakao i ove teme.. ako prihvatimo cinjenicu da danas omladina vecinom slusa sund muziku da tako nazovem, ili muziku bez nekog zacajnog teksta a u kojoj se vjestacki zvukovi ponavljaju kroz cijelu "pjesmu" mozda to i govori o tom da je prisutan nedostatak ikakve licnosti i karaktera u tim osobama...