Disciplinovanje uma

Izborni dio nastavnog plana i programa zapravo se svodi na religijsko obrazovanje, u nekoj formi. To obrazovanje se sada širi i na obavezni plan i program, koji ionako počiva na sumnjivom sistemu vrijednosti uzme li se u obzir da opći ciljevi obrazovanja trebaju biti odraz demokratskog uređenja društva i vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne, pa onda i vjerske, tradicije naroda i nacionalnih manjina u BiH. Moglo bi se reći da osnovni ciljevi obrazovnog sistema jesu sve češće predmet razmatranja, mada uvijek sa istog aspekta – religijske pripadnost bh. građanki i građana. „Razvijanje i podsticanje tolerantnog suživota svih ljudi u BiH” – jedna je od fraza kojom se reklamira novi predmet Kultura religija, pri čemu se misli zapravo na suživot vjernika i vjernica, naročito kad se obrazlaže da se predmet Kultura religija oslanja na prethodno znanje koje učenice/i dobivaju iz vjeronauka. Istog onog vjeronauka koji su vjerske zajednice, odnosno vladajuće političke opcije, uvele u bh. obrazovni sistem za vrijeme ratnih dešavanja, ne bi li ojačali religijsku svijest kao temeljnu odrednicu nacionalnog identiteta i ključnu razliku među narodima Bosne i Hercegovine.

Protiv nastojanja da (jedino) u okviru religijskog svjetonazora naša djeca uče razumijevati sebe, drugog i svijet nemamo se čime boriti, jer obavezni dio nastavnog plana i programa nema čime konkurirati i, na kraju, izboriti svoje osnovno pravo – razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama, upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti... itd. Da uvažavamo vlastiti kulturni identitet, jezik i tradiciju na način primjeren civilizacijskim tekovinama, ne bismo dopustili da monopol za krojenje i jednog i drugog i trećeg drži nacionalistička ideologija, ne bismo ulagali napore da zaboravimo što više nereligijskih tradicija i vrijednosti. Ne bi se filozofsko obrazovanje svelo na jednogodišnji predmet u gimnazijama (!), u istom košu sa logikom; ne bi etika bila nepoznanica u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, a obrazovanje iz raznih oblasti umjetnosti bi, ako ništa, imalo značajan udio u izbornom dijelu nastavnog plana i programa.

Obavezno neobavezno

Prema modelu okvirnog nastavnog plana i programa u BiH iz 2005.[1] „vjeronauka je izborni predmet, koji biraju roditelji i učenici u drugom razredu osnovne škole, a nakon pozitivnog izbora predmet postaje obavezan u preostalom toku osnovnog obrazovanja (od II do IX r.)”. Vjeronauka kao izborni predmet mahom se provodi i u srednjim školama.

Prije desetak godina počelo se  raspravljati o diskriminatornom karakteru prakse vjerskog podučavanja u školama. Naime, u regijama gdje postoje većinske nacionalno-konfesionalne skupine, vjeronauka se uglavnom održava samo za većinski dio stanovništva, u izvedbi odgovarajuće vjerske zajednice.[2] Tako se pojavilo i nastojanje da se nastava vjeronauke omogući i manjinskom dijelu stanovništva, a s tim i ideja o novom predmetu – Kultura  religija, kako bi se „reducirali potencijalni nesporazumi i konflikti koji nastaju iz nedostatka znanja o drugim religijama”.[3] Smatra se da je takav način religijske edukacije, koji bi učenicima davao osnovna znanja o različitim religijama prisutnim u bh. svakodnevnici, od ključne važnosti „za prevladavanje podjele i fragmentacije društva”. Cilj predmeta nije upućivanje u teološku dogmu, nego „interdisciplinarno proučavanje interakcije između religija i različitih društveno-kulturnih segmenata” itd.[4]

Napori da se kultura religija uvede u školski sistem rezultirali su implementiranjem toga predmeta „u srednjim školama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, Zeničko-dobojskog kantona, a od februara 2009. godine i u svim srednjim školama Republike Srpske, u okviru predmeta demokratija i ljudska prava”. Nadalje, „sličan predmet, malo drugačijeg nastavnog plana i programa, implementira se i u Tuzlanskom kantonu, a „od 2011. godine se pod istim imenom, ali sa potpuno drugačijim pristupom, implementira i izborni predmet u srednjim školama Kantona Sarajevo, kao alternativni predmet za vjeronauku”, kako prenosi list za školsku praksu, “Školegijum”. Autor ovog teksta izražava nadu da će se od naredne školske godine kultura religija vratiti u srednje škole Sarajeva kao obavezni jednogodišnji predmet jer, kako kaže, taj predmet se ne može, niti treba postavljati kao konkurencija vjeronauku.

Ono što se u raspravama o vjeronauku nerijetko zaboravlja, međutim, jesu korijeni cijelog poduhvata. Organizacija nastave vjeronauka u školama nastala je (1994. godine u Federaciji[5]) u skladu s političkom podjelom teritorija BiH, jer je u BiH religija bila i ostala „osnovna supstanca stvaranja, održavanja i očuvanja nacionalnog identiteta” (Markešić 2010:538). Otada vjeronauk predstavlja jedno od najvažnijih poprišta sretnog prožimanja i dopunjavanja religijskog i nacionalnog u BiH. Ne samo da se religijsko njeguje u „tradicionalnoj funkciji okosnice nacionalnog života i pravog čuvara nacionalnih tradicija i vrednosti” (Radmila Radić) i na taj način omogućava procese sakraliziranja nacije, nego postoji i obrnuti proces – proces nacionaliziranja religije.

Kolike su mogućnosti u takvim uvjetima za međuidentitetsko sporazumijevanje u ime kojeg se zagovara potreba za novim predmetom koji se oslanja upravo na „znanje koje učenice/i  dobivaju iz vjeronauka”?[6] Drugim riječima, religija jeste „neizostavan dio kulturnog i historijskog identiteta”, ali da li je moguće da dodatno upoznavanje religijskih tradicija „vodi ka izgradnji inkluzivnog i demokratskog društva” kad znamo njihovu ulogu čuvara nacionalnih tradicija i vrijednosti, i kad to dodatno naglašavanje religije u kontekstu kulturnog i historijskog identiteta postaje jedini horizont u kojem je moguća refleksija o vlastitom identitetu?

Zaboravljene civilizacije

Čemu da zahvalimo to bogatstvo izučavanja religijskih tradicija, institucionalni mehanizam koji diktira procese stvaranja tradicije, odnos prema prošlosti i politički identitet, a ne potiče iz same tradicije, kako nas uvjeravaju zagovornici i vjeronauka i Kulture/Historije religija? Može li se povratak religijskom tumačiti u svjetlu izostanka postepene i dugotrajne sekularizacije na našim prostorima, koju bi pratile korjenite društvene, povijesne, kulturne... promjene? Da li smo zbog nedavne povijesti, kada se proces sekularizacije odvijao u vidu ateizacije društva i marginalizacije religijskog svjetonazora u javnom prostoru, programirani da sekularno poimamo u suprotnosti sa religijskim? Je li agresivna i prebrza desekularizacija odgovor na nasilnu i ubrzanu sekularizaciju prethodnog režima? I nisu li ova dva naizgled suprotstavljena procesa (sekularizacija – desekularizacija) jednako stabilni i nepromjenljivi u svojoj ideološkoj potki?

Šta god da nam se ponudi kao razlog, implikacije se čine neupitne. Krojači svjetonazora naše djece su i aktualnom bitkom koja se vodi između pristalica vjeronauke i pristalica historije/kulture religija dokazali da je jedini front na kojem će se ratovi voditi – religijski. Za ili protiv vjeronauka; vjeronauka ili historija/kultura religija ili ništa, vjernici ili nevjernici ili inovjernici – mogućnosti su ponuđene, a mi smo zahvalni ako su obogaćene dodatnim varijacijama i permutacijama predmeta religije odnosno religija. Jer, kolektivni identiteti su utoliko stabilniji i dosljedniji ukoliko je u njihovoj osnovi religijsko uvjerenje, etnička ili nacionalna pripadnost. Po potrebi takav kulturni kolektivitet može biti izuzetno tih/ neprimjetan i trajan, što vladajućim političkim elitama savršeno odgovara za održavanje statusa quo u poslijeratnom primirju.

U BiH djeca danas uče biti vezana zajedničkim pravilima i vrijednostima ili uče da se sjećaju  zajednički nastanjene prošlosti, kao religiozne/i ili nereligiozne/i građanke/i. U okviru tako istkane mreže identiteta valja im dati odgovor na pitanje „ko smo mi?”. Pripadnost tzv. zapadnoj kulturi, kulturi koja potiče iz Evrope i uključuje naslijeđe antičke Grčke i Rima, može predstavljati samo marginalnu identitetsku odrednicu. Ono što nas čini dijelom znanstvenog svijeta i svijeta demokracije Zapadnog civilizacijskog okvira u strukturi pamćenja ove kulture ne predstavlja značajnu instancu i nije relevantno za jamčenje željenog identiteta. Rekonstrukcija prošlosti u našem društvu odvija se na temelju (fikcije) kontinuiteta religijske tradicije, bez ikakvog interesa za pamćenje civilizacijske pripadnosti. Iako je kultura (kao kompleks znanja koji osigurava identitet) temelj grupnog pamćenja, iako „sinteza civilizacijskog i kulturnog identiteta čini kulturni kanon – korpus kulturne baštine koji se smatra neizostavnim delom enkulturacijskog procesa, te tako ulazi u školske udžbenike i predstavlja neospornu osnovu svake nacionalne kulture” (Stojković, 2009: 356) – refleksija o tim identitetskim odrednicama se izmješta, zamjenjuje i zaobilazi u svrhu viših nacionalnih/ističkih ciljeva.

Ta refleksija bi, međutim, podrazumijevala (opasno) odlučujuće mjesto filozofskog, etičkog, umjetničkog obrazovanja u našoj kulturi. Kako onda oživjeti i spasiti od zaborava izvore predfilozofske ili filozofske kulture koja se u Evropi naziva „našom”, kako bi „u neusporedivo širim prostornim i vremenskim područjima predindoevropskih kultura drevnog Istoka, između Kine i Sumera, pokušali odrediti neku, možda tek privremenu točku promatranja, koju bi mogli s nekim pravom, u lokalno ograničenom smislu, nazvati predindoevropskom” (Čedomil Veljačić)? Hoćemo li, naposlijetku, zaboraviti islamsku civilizaciju kao babicu preporoda Zapadne Evrope kroz koji je Zapadna Evropa došla do današnjeg poimanja sebe?

U državi koja pripada evropskom civilizacijskom kontekstu ne raspravlja se o pravima koja pripadaju vanreligijskim svjetonazorima u nastavnim planovima i programima. Naime, bh. društvo je sve manje i manje sposobno zadržati sjećanje koje leži u biti njegovog civilizacijskog postojanja. „Amnezijsko” društvo, rekao bi Jan Assman. Kulturni „sastojci” naših kolektivnih identiteta, etničkih i religijskih zajednica, svoju trajnost mogu zahvaliti različitim oblicima zaborava i selektivnog odnosa prema pisanoj i nepisanoj povijesti, izmještanja i potiskivanja među kojima, čini se, prednjači  indiferentni odnos spram civilizacijskih korijena.

Nepoželjno očuđavanje svijeta

U datoj situaciji, bijeg u filozofiju ili ka filozofiji djeluje obećavajuće u borbi protiv teološke isključivosti, dogme i ortodoksije, oblika u kojima se religija ne mora pojavljivati, ali se pojavljuje onda kad je promicana kao instrument nacionalizma i kada se njim sama okoristi. Dogma i isključivost su tada u samoj osnovi obrazovanja, koje djecu uvodi u svijet serviranjem unaprijed datih odgovora i sistematskim uništavanjem samokritičkog i komunikativnog aspekta ljudskog bića. U okviru takvog sistema obrazovanja, naravno da je moguće servirati neko „interdisciplinarno proučavanje interakcije između religije i različitih društveno-kulturnih segmenata”, nakon serviranja objavljenih istina na nastavi predmeta religije. Ako nećemo da se trudimo otkriti šta jeste disciplina, a šta interdisciplinarni pristup, šta je uistinu interakcija i šta znači (nešto) proučavati, onda ćemo discipline definirati u skladu s našim lokalnim sadržajima, pa ćemo ih komunicirati i proglasiti jedino važećim i potrebnim. Interdisciplinarni pristup preinačava se u multidisciplinarnost i ne vodi harmoničnom iako hetereogenom i pluralnom društvu, već slučajnom skupu zaključanih kolektiva.

Ali zašto bi se u našoj djeci gajila sposobnost čuđenja, jedina koja je potrebna da budu dobri filozofi, kad im ona ionako opada kako rastu, 'prirodnim' slijedom stvari? Znatno prije nego ih, bar prividno, pokušamo naučiti da razmišljaju filozofski – svijet im postane navika. Zato im je filozofija tako 'teška' – dušebrižnici se potrude da je ponude tek kad su im mozgovi dobrano izdresirani da jedu iz učiteljske ruke i – ne grizu! Ako pokušamo djecu podsjetiti na nešto što su nekad davno doživjeli – da je život jedna velika zagonetka – može se desiti da odškolujemo kritičare društva, znanstvenike, vrsne umjetnike, politologe, estete... – društvu (ili ipak državi, i to državi kolektiva?) nepotrebne. Društvo – ili ipak država? – možda u početku država a sada već i društvo – ipak smo mnogi podobno odgojeni! – mora ostati vjerno sebi i ne stvarati kritičnu masu ljudi koja bi se nad njim začudila. Ono želi ljude koji će prihvatiti njegovu svakodnevnicu kao nešto obično, i takve će valjano uhljebiti.