Ideološki vakum u sistemu obrazovanja

“Pravi svijet – ideja koja ničemu više ne koristi –  koja čak više i ne obvezuje – ideja koja je postala nekorisna, suvišna, prema tome opovrgnuta ideja: likvidirajmo je!

Niče, “Sumrak idola”

Protivno mišljenju uvriježenom u našoj akademskoj i građanskoj javnosti, ideološki sukob u sistemu obrazovanja, koji je navodno produkt  krize društva u Bosni i Hercegovini, ne postoji. Nepostojanje ideološkog sukoba je pak razlog pomenute krize, a korištenje sukoba u svrhu objašnjenja krize neka je vrsta kamuflaže koja se često putem različitih medija servira bh. javnosti, tako da javnost ne bi mogla uvidjeti stvarnu dubinu krize.

Šta je zapravo ideologija?  “Ideologija je manje više koherentan skup ideja koji pruža osnovu za organizovano političko djelovanje, bez obzira na to kakav je cilj tog djelovanja – da očuva, modifikuje ili sruši postojeći sistem vlasti.” (Hejvud 2005:12) No šta se dešava ukoliko u obrazovnim institucijama bh. društva jedina postojeća ideja jeste 'ideja' profita?

Perverzna simbioza ljevice i desnice

Obrazovni sistem, koji se prvenstveno bavi produkcijom kadra sposobnog za promišljanje društvenih i političkih procesa i iznalaženje odgovora na krizne situacije, trebalo bi da predstavlja jednu od najvažnijih sfera društva i države. Svjedoci smo čestih medijskih ratovanja naših, tobože, desnih i lijevih opcija. Kako većina akademskih radnika pripada određenim političkim opcijama, predstava o ideološkom sudaru se  odnosi i na njih. U našem obrazovnom sistemu, međutim, akademske elite se ne vode nikakvim ideološkim pogledima, a ideološki sukob uopšte ne postoji; i to je razlog permanentne društvene krize. Permanentne u smislu da ona nije određena samo jednom kategorijom čijom bi promjenom kriza prestala postojati.

Kriza obrazovnog sistema BiH često se pogrešno interpretira, tj. razumijeva se kao posljedica loše ekonomske, ili pak političke, situacije. Političke kao posljedice onoga što nam je Dejton nametnuo smjestivši  nas u sumrak etno-društvenog poretka. Stoga se, nakon uvođenja Bolonjskog procesa, često kao razlog krize visokoškolskog obrazovanja navodi sudar “novog” sa “starim”. Takvi pristupi su prilično redukcionistički, utoliko što nam ne dozvoljavaju da krizu sagledamo iz perspektive koja bi omogućila uvid u njenu sveobuhvatnost.

Ukoliko su samo navedeni faktori razlozi krize, pretpostavljamo da postoje određene ideje u smislu promjene tih faktora, što bi  omogućilo da sistem izađe iz stanja krize.  Međutim, šta ako ideje ne postoje? Šta ako postoji samo jedan pogled na stanje društva, koji tu krizu stalno obnavlja i prilagođava joj se?

U obrazovnim institucijama BiH desilo se nešto što nikada nije smjelo da se desi. Svjetonazori koji se razumijevaju kao lijevi i desni pogledi na svijet, i koji predstavljaju načine promišljanja društvene stvarnosti kako u svijetu tako i u BiH (ili bi barem trebali), počeli su koegzistirati u simbiozi. Ovakav vid simbioze pojavio se u svim sferama društva, pa prema tome i u obrazovnom sistemu koji ne može postojati izvan društvene stvarnosti. Kada postoje dvije (radikalne) različitosti, onda smo u stalnoj potrazi za sredinom, ili pak nekim konceptom sasvim drugačijim od ponuđenih opcija, kako bi se zadovoljile obje strane i tako postigao napredak. Historijski promatrano, pogotovo tokom 80-tih godina XX stoljeća, prožimanje lijevog i desnog dovodilo je do pozitivnih promjena na svjetskoj sceni: “Sukob ljevice i desnice također je imao kreativnu dimenziju. Tijekom većeg razdoblja moderne, obje su strane bile prinuđene propitivati i promišljati svoje vlastite ideale i razvijati nove uvide u naravi društva.” (Furedi, 2008:70)

U BiH to nije slučaj. Razlika između ljevice i desnice više ne postoji. Ovdje se dešava terapeutsko hipnotisanje društvene stvarnosti, koje za krajnju posljedicu ima proizvodnju sveobuhvatne društvene letargije. Lijeva struja u BiH izgubila se usljed svog etnonacionaliziranja, pa tako imamo bošnjačku Socijaldemokratsku partiju (SDP), ili pak srpski Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Problem leži u tome što se svaki pokušaj izgradnje ljevičarskih političkih ideala na kraju etnonacionalizira,  te što, kao i cijeli svijet, a priori počinje da se vodi kapitalističkom logikom. Iz pretpostavke etnonacionaliziranja “lijevog” slijedio bi zaključak da u bosanskohercegovačkoj stvarnosti dominiraju desničarski pogledi na društvo. Iako takav zaključak zvuči logično, ne znači da je nužno tačan. Usljed nesuočavanja sa drugačijim pogledima, desnica se u BiH razgradila, i time samu sebe poništila. Čime se može potkrijepiti ova tvrdnja? Činjenicom da ne postoji nijedan jaki desničarski pokret koji  predstavlja značajnu političku struju i koji u svom programu ima dominatno desničarske elemente.

Ljevica i desnica u BiH tako su ostvarile suživot, jer su obje usvojile trenutno nepobitnu kapitalističku logiku, odnosno logiku novca. Kao što piše Žižek, savremena globalna stvarnost ukazuje na to da su kapitalistička logika i način privređivanja jedino što se ne može promijeniti.

Dominacija kapitalističke logike i načina rada nije zaobišla ni akademske elite u BiH, pogotovo s obzirom na to da se, kada jednom stigne do katedre, većina ponaša kao da je privatizirala poziciju na kojoj se nalazi i nastoji da je zadrži po svaku cijenu. Na djelu imamo privatizaciju akademske sfere koju vrše sami njeni djelatnici. U slučaju kada se akademske elite vode isključivo kapitalističkom logikom, jedino što za njih postaje relevantno jeste novac. Na njih se može primijeniti ono što, u intervjuu za književni časopis „(Sic!)”, Srećko Pulig kaže o dizajnerima: “Dizajneri, kao oni koji svaku ideju mogu učiniti vizuelno prihvatljivom, ili su postali preplaćeni profesionalci, ili se trude to postati.” (2010:21) Međutim, ono što je jedva prihvatljivo u slučaju dizajnera koji, u krajnjoj liniji, djeluju u okviru primijenjene umjetnosti, potpuno je neprihvatljivo u akademskoj sferi. Akademski djelatnici vode se isključivo zaradom, što znači da je ideja u drugom planu. Pitanje političkih pogleda određeno je količinom novca koji se može podijeliti i pitanjem podjele ministarskih fotelja, a akademska sfera se oblikuje po istom principu. To znači da ideja ne postoji, postoji šablon po kojem se kroji ponašanje bosanskohercegovačkog društva. 

Ideološki vakum

Na ovaj način se stvorio ideološki vakum koji ne dozvoljava izlazak sistema iz krize. Ona ideologija koja se shvata kao oblik svjetonazora u čijoj pozadini stoji određena ideja koja predstavlja skup stavova koji ima monopol nad “istinom” o svim društvenim pitanjima, kao što je to bio slučaj sa SSSR-om, završava Gulagom. Demokratija, kao pokušaj  uspostave sistema u kojem nijedna ideologija ne može imati monopol nad društvom, a svaka ima pravo na prezentovanje svojih ideja javnosti i eventualni pokušaj osvajanja vlasti, jeste ono što imaju zemlje sa razvijenom političkom kulturom. BiH to nema jer, iako nismo u staljinističkom SSSR-u, nismo ni u demokratiji. U BiH se zapravo dešava  da kroz proces etnonacionaliziranja (SDP - bošnjačka stranka, SNSD - srpska stranka itd.), zajedno sa stalnom utrkom za profitom, svaki pokušaj nastanka ideje stvara ideološki vakum, ali time i bosanskohercegovačka demokratija prestaje biti demokratska.   

Obrazovni sistem u kojem postoji “ideološki vakum” studente oblikuje tako da kada iz njega izađu nisu spremni da ponude alternative, jer je njihov proces učenja prilagođen postojećem šablonu ponašanja; i na taj način oni samo produbljuju krizu. Njihovo promišljanje društva određeno je kategorijama usklađenim sa postojećim stanjem stvari. Na ovaj način obrazovni sistem proizvodi spiralu mediokritetstva, odnosno spiralu prosječnosti, jer ne proizvodi stručnjake koji bi nešto mogli mijenjati, već se stvaraju radnici čija je zadaća održavanje postojećeg sistema. Time se kriza, sa svakom novom generacijom koja izađe iz takvog obrazovnog sistema, dodatno usložnjava.

Iz tog razloga studenti, obično snaga sposobna da se odupre postojećem stanju, i snaga koja je uvijek bila bliža stavovima ljevice, u slučaju ovdašnjeg društva ne predstavljaju relevantan faktor političkog života. Na posljednjim izborima pitanja mladih su bila na marginama programa političkih stranaka, što je posljedica - između ostalog - i studentske pasivnosti. O tome svjedoči i monitoring predizbornih kampanja koje je u oktobru 2010. godine uradio ACIPS[1].

Odsustvo disidentske svijesti

Uzmimo u obzir  činjenicu da će, u određenom trenutku, tako (ne)obrazovane generacije  postati glavni stubovi društva. Ono što oni mogu ponuditi nije izlaz iz krize, jer im proces obrazovanja nije omogućio da se profiliraju kroz stalno suočavanje različitih ideja i da iz obrazovnog sistema izađu sa nekom vizijom. S obzirom da nisu u stanju dovesti svoje poglede u koliziju sa postojećim stanjem stvari, oni politiku – kao polje antagonizama – lišavaju njenih glavnih elemenata, odnosno lišavaju je “različitosti”. Time postojeći šablon postaje bogatiji za nove snage, i sistem postaje faktor proizvodnje birokratije koja guta svaku moguću inovativnost. Slična situacija je postojala u SSSR-u za vrijeme Brežnjeva, pa se kao razlog raspada SSSR-a često navodi upravo hiperprodukcija birokratije (Hardt i Negri, 2000). Studenti koji izađu iz takvog sistema obrazovanja ne mogu biti avangarda jer za to nisu osposobljeni.

Kada shvatimo da BiH ostaje bez mladih ljudi koji, nakon što izađu sa svojih fakulteta, treba da se uhvate u koštac sa postojećim stanjem i da ponude alternative, tek onda ćemo biti na dobrom putu da razumijemo kako je duboka kriza u kojoj se nalazi naše društvo. Ono ostaje bez svog pogonskog goriva, pa za posljedicu imamo takvo stanje u kojem većina mladih pristupa političkim strankama bez ikakve ideje, vođena jedino mogućnošću dobijanja mrvica od onih kojima takvo stanje odgovara. Današnji režim u BiH se oslanja  na dezorijentisanost i pasivnost generacija.

Bosni i Hercegovini je međutim neophodno stvaranje disidenata, u smislu intelektualaca koji konstatno promatraju društvo neovisno od postojećih šablona. U osnovi, potrebna nam je generacija koja će „probiti led“  ne utapajući se u postojeći šablon, i tako pokušati stvoriti nove uslove u kojima će doći do sukobljavanja različitosti, čime bi se kriza  obrazovnog sustava i cijelog društva okrenula u pozitivnom smjeru. Jedino institucije obrazovanja to mogu omogućiti. Bez razvijanja disidentske svijesti kod studenata, kriza će se stalno  produbljivati, mada nikada neće dostići svoju najnižu tačku koja bi dovela do prisilnih promjena.

Kako kreirati disidente?

Sasvim je opravdano pitanje kako je uopšte moguće kreirati disidenta, i kako se od sistema može očekivati da krerira disidente. Naravno da se ne može "proizvoditi" um koji će predstavljati disidenta bilo kojeg društva, ali se on može, i mora, oblikovati. Studentima se moraju predočiti široka saznanja o različitim aspektima društva koja bi im omogućila da nezavisno oblikuju svoju svijest o društvu. Drugim riječima, studentima se moraju predočiti različitosti. Da li će studentski um u tom kontekstu oblikovati kao disidentski ili će se pridružiti režimu, to je nemoguće predvidjeti. Ali se može tvrditi da će, ukoliko se studentima različitosti ne izlože, većina njih bez oklijevanja preuzeti ono mjesto koje im namijeni  postojeći poredak stvari.

Svakako da zvuči paradoksalno da institucije obrazovanja treba da u svoj sistem rada inkorporiraju "pravljenje" protivnika sistema kojeg su i same dio. Međutim, upravo to i jeste jedna od specifičnosti obrazovnih institucija, ona koja ih čini posebnim u odnosu na ostale institucije sistema. Većina promjena koje su se dešavale u svijetu, kao proizvod društvenih preokreta putem revolucije ili evolucije sistema, bile su kreirane u glavama mladih intelektualaca na različitim obrazovnim ustanovima. U pozadini tih inovacija najčešće stoji sudar različitih ideja koje su predstavljane mladim intelektualcima, upravo kroz rasprave akademskih radnika na univerzitetima. Ako bi akademske elite vjerovale u poziv koji su izabrale i u poziciju akademske sfere kao prostora previranja i konstantnog suočavanja različitosti, situacija u kojoj se nalazi današnja BiH za njih bi morala predstavljati neiscrpni izvor kritičke refleksije. No, kritika izostaje, politički i obrazovni sistemi se stapaju, međusobno prožimaju i žive u simbiozi, a kriza ostaje jedina konstanta bh. društva.

LITERATURA:

Furedi F. (2005.) The Politics of Fear. Beyond Left and Right. London i New York: Continuum International Publishing Group.

Hardt M. i Negri A. (2000.) Imperij. Zagreb: Multimedijalni institut Arkzin.

Hejvud, E. (2005.) Političke ideologije. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Pulig, Srećko. (2010.)  ''Intervju sa Srećkom Puligom'',  (Sic!) 6:20.-23.

Žižek, Slavoj. (2008.) Pokušaj bijega od logike kapitalizma [Online]. Dostupan na: http://www.scribd.com/doc/12607051/pokuaj-bijega-od-logike-kapitalizma-slavoj-zizek [pristupljeno 15.01.2010.].