Krinovi, krune, šahovska polja od vitalnog nacionalnog interesa

Na sjednici održanoj 25.10.2011. godine, Ustavni sud Republike Srpske donio je odluku kojom je, između ostalog, proglasio neustavnim odredbe Statuta općine Vlasenica koje su se odnosile na grb te jedinice lokalne samouprave. U središnjem dijelu spornog grba nalazi se Crkva (manastir) sv. Apostola Petra i Pavla, dok je u donjem dijelu grba smješten krst koji je po Statutu općine „simbol stradanja Vlaseničana u ratovima”. Po ocjeni Suda sporni simbol predstavlja „samo građane hrišćanskog pravoslavnog vjerskog i kulturnog nasljeđa”, odnosno ne radi se o simbolima s kojima se mogu „identificirati svi građani ove multinacionalne teritorijalne jedinice”, te samim tim nije u saglasnosti sa Ustavom RS.

Iako sama odluka nije izazvala naročite kontroverze, nije sigurno da će pristup rješavanju ovog pitanja biti te sreće. Na osnovu dosadašnje prakse ustavnih sudova u BiH ovo bi se pitanje moglo riješiti na dva načina: a) da se u grb, pored manastira, uglave i elementi tradicije druga dva konstitutivna naroda (npr. džamija i katolička crkva), odnosno pored krsta smjeste, recimo, mjesec i zvijezda, te križ (uz potpuno ignoriranje teorija o neistovjetnosti vjere i nacije); b) da se potpuno etnički neutralizira navedeni simbol. Dok prvo rješenje predstavlja svojevrsni, pravno dopušteni, heraldički kič, drugo teško može izbjeći čitav spektar problema legitimnosti u vezi sa diskontinuitetom postojeće prakse. Budući da su oba rješenja pravno-teorijski utemeljena na principu konstitutivnosti nâroda, oba neminovno iz razmatranja isključuju poziciju „Ostalih”.

Imajući u vidu značaj simbola poput zastave, grba ili himne, (o čemu se govori i u Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu U-4/04 (I), ¶113) pravno razmatranje ustavnosti simbola na različitim nivoima vlasti u BiH, a u vezi s očuvanjem ili diskontinuitetom tradicije, izaziva u najmanju ruku pravne nedoumice.

Zabrana indoktrinacije

Pravotvorac nije neograničen u nastojanju da očuva i javno promovira tradiciju kroz simbole koji često utjelovljuju i višestoljetno nasljeđe, predstavljaju rezultat određenog historijskog razvoja, dio su nacionalnog identiteta i samorazumijevanja, te najčešće uživaju poštovanje i podršku najvećeg dijela stanovništva. Složeno je pitanje u kojoj mjeri se pravotvorac može ograničiti u tom pogledu.

Situacija je jednostavnija povodom pravnog ograničenja zakonodavaca, budući da u državama sa čvrstim ustavom odnos ustava i zakona, kao propisa različite pravne snage, nije kontroverzan. Nasuprot tome, klasično je stanovište (Jovičić, 2006:396) da ustavotvorac, u principu, nije pravno ograničen pri donošenju ili promjeni ustava, što podrazumijeva i određivanje sadržine državnih i drugih simbola koji će biti promovirani ili smješteni u javnom prostoru. Preuzete međunarodnopravne obaveze ustavotvorca nisu, „strogo pravno posmatrano, apsolutn[a] ograničenj[a]”, budući da je država uvijek slobodna da takvu obavezu prekrši, svjesna – naravno – da će takav postupak najvjerovatnije povući pitanje njene međunarodnopravne odgovornosti. Kratak osvrt na jedan predmet iz 2011. godine, a koji se ticao pravne osnovanosti državnog promoviranja elemenata tradicije, može nam poslužiti kao primjer ograničenja pravotvorca – u ovom slučaju međunarodnopravnim obavezama. 

U predmetu Lautsi i drugi protiv Italije, u presudi od 18.03.2011. godine, Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, zasigurno na veliko olakšanje Republike Italije i rekordnog broja intervenijenata u ovom slučaju (uključujući i deset država), donijelo je presudu suprotnu jednoglasnoj odluci Vijeća iz 2009. godine, u istom predmetu. Veliko vijeće zauzelo je stav da obavezno isticanje raspela, kao jednog od najprepoznatljivijih vjerskih simbola, u učionicama državnih škola ne krši pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, kao ni pravo na obrazovanje podnosilaca zahtjeva. Zabrinutost mnogih država, ali i nemalog broja pravnih teoretičara, nije bila neopravdana budući da bi ih eventualna konačnost stava Vijeća iz 2009. godine suočila sa pitanjem raznih vidova religijske simbolike u javnom prostoru država članica Vijeća Evrope. Stavovi kritičara odluke Vijeća iz 2009. godine vjerno su oslikani u konkurentnom mišljenju jednog sudije, koji je istakao da Sud „ne može sebi dopustiti da pati od historijskog alzhajmera”, te da se od njega ne smije tražiti da „odvede u stečaj stoljeća Evropske tradicije”.

Veliko vijeće je istaklo da odluka o  održanju tradicije spada, u principu, u sferu slobodne procjene svake države, ali da pozivanje na tradiciju državu ipak ne može osloboditi obaveze da poštuje prava i slobode zagarantovane Konvencijom i njenim Protokolima. U predmetnom slučaju, balansirajući sukobljene interese, Sud je kao osnovno ograničenje državama istakao zabranu indoktrinacije, te je unošenjem ne naročito smislene distinkcije između „pasivnih simbola” (npr. raspelo na zidu) i „aktivnog ponašanja” (npr. didaktički govor)  – od kojih prvi nemaju, a drugi imaju indoktrinirajuću snagu – došao do prethodno sugerisanog zaključka o komplementarnosti principa neutralnosti i (pasivnih) vjerskih simbola u javnom prostoru.   

Svi za jednog, jedan za sve – do neprepoznatljivosti

Stav Ustavnog suda BiH, ukoliko smo spremni zanemariti uobičajeni kolektivistički diskurs, oslikava slično promišljanje u pristupu pitanju ograničenja pravotvorca u ovoj oblasti, naročito u isticanju da je „legitimno pravo bošnjačkog i hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno srpskog naroda u Republici Srpskoj, da putem zakonodavnih mehanizama očuvaju svoju tradiciju, kulturu i identitet”, ali da nijedan konstitutivni narod nema privilegiran položaj u očuvanju prethodno navedenih vrijednosti. Shodno tome, u trenutnoj ustavno-sudskoj praksi ograničenje slobode zakonodavca na nivou BiH i entitetima ne tiče se toliko prava pojedinaca, koliko prava grupa kao takvih. Pitanje simbola i tradicije razmatra se u kontekstu principa konstitutivnosti – odnosno kolektivne jednakosti konstitutivnih nâroda – koji svoj današnji oblik dobija u trećoj djelimičnoj odluci Ustavnog suda BiH u predmetu iz 2000. Praksa različitih ustavnih sudova u BiH u pogledu osporavanja simbola zbog isključivanja tradicije određenih nâroda naročito je plodonosna, od odluka Ustavnog suda BiH o grbu i zastavi FBiH, odnosno grbu, himni i zastavi RS, odluka Ustavnog suda FBiH o grbu i zastavi Posavskog i Zapadnohercegovačkog kantona, do odluka Ustavnog suda RS o grbu, amblemu, pečatu, melodiji jedne, te tekstu druge himne. Nakon prethodno spomenute odluke Ustavnog suda RS o neustavnosti grba (i krsne slave) općine Vlasenica, tek možemo očekivati zlatno doba jurisprudencije u ovoj oblasti, budući da su simboli mnoštva općina u oba entiteta očito protivni pomenutom ustavnom principu nediskriminacije  konstitutivnih nâroda.

Praksa sudova nastala povodom insignija administrativno-teritorijalnih jedinica BiH, tumači navedeni princip tako da, iako konstitutivni narodi imaju legitimno pravo da putem zakonodavnih mehanizama očuvaju svoju tradiciju, simboli kojima to čine u sebi moraju ili inkorporirati elemente tradicije svih naroda ili biti neutralni u odnosu na sve njihove tradicije. U suprotnom, prijedlog zakona u proceduri po vitalnom interesu (gdje je „tradicija”, između ostalog, jedan od elemenata definicije tog interesa), ili postojeći zakon u redovnoj ustavno-sudskoj kontroli, suprotan je principu kolektivne jednakosti nâroda i samim tim neustavan. Naznaka Ustavnog suda RS, u odluci pomenutoj na početku ovog rada, o „multietničnosti” predmetne općine, nije od pravnog značaja budući da se princip konstitutivnosti po definiciji primjenjuje integralno, bila određena teritorija (trenutno) „multinacionalna” ili etnički „čista”. Utoliko, iako može zvučati kontraintuitivno, moglo bi se tvrditi da čak i elementi tradicije određenog naroda koji se nalaze na simbolima usvojenim u toku oružanog sukoba, mogu predstavljati dio onoga što je Ustavni sud BiH označio kao „sistematičn[u], dugotrajn[u] [i] namjern[u] diskriminacijsk[u] praks[u] javnih organa” entiteta, te se samim tim može tvrditi da je njen diskontinuitet legitiman. Značajno je, međutim, naglasiti da se u ovom kontekstu ne zahtijeva posebno dokazivanje da određeni simbol ima negativni utjecaj na manjinski povratak u određeni entitet, kanton, grad ili općinu, već je dovoljno utvrditi da on sadrži elemente tradicije i/ili identiteta jednog konstitutivnog naroda, uz isključenje drugih. Ukoliko se utvrdi takvo činjenično stanje, vlast ne može opravdati usvojeni simbol ni na koji način, pa ni pozivanjem na njegovu dugotrajnost, opću prihvaćenost, proceduralnu ispravnost njegovog usvajanja, (historijsku) jednonacionalnost područja na koji se odnosi i sl. Drugim riječima, radi se o neoborivoj pretpostavci neustavnosti.[1]    

Simboli i tradicija u raskoraku

Jedan od osnovnih problema sa simbolima BiH jeste taj što nije jasno šta, koga, odnosno čiju tradiciju trebaju da predstavljaju. Primjetno je nastojanje sudova da na smislen način pomire etnokratske i građanske elemente ustâva koje tumače, međutim njihov pokušaj, imajući u vidu temeljni identitet ustavnog sistema, ostaje pravno nepodoban. Tako, recimo, Ustavni sud FBiH u spomenutim odlukama iz 1998. godine, s jedne strane utvrđuje zabranu etničke dominacije, ali istovrememeno ističe da simboli „moraju izražavati pripadnost Federaciji i kantonu”, što dalje znači „da moraju sadržavati i regionalne zemljopisne karakteristike kantona”, a što sugeriše da je po tom Sudu idealni tip simbola onaj koji je etnički neutralan. Stavove koji sugerišu razmatranje simbola i iz pozicije „građana” možemo naći i kod Ustavnog suda BiH[2], međutim, kao što smo već istakli, predominantni diskurs tog Suda u ovoj materiji je kolektivistički, što je i razumljivo ako uzmemo u obzir model konstitutivnosti kojeg je razvio taj Sud, a koji poziciju konstitutivnog ustavnog subjekta (šta god da to značilo) ne predviđa za „Ostale”. Utoliko ustavi entiteta, koji inkorporiraju princip konstitutivnosti, Ostalima ne dopuštaju korištenje instituta vitalnog nacionalnog interesa, te oni ne mogu ni u entitetima, ni na nivou BiH, osporavati simbole tvrdnjom da se krše njihova prava kolektivne jednakosti – jer tu jednakost oni ne uživaju.

Drugi problem, više teorijske prirode, leži u činjenici da trenutna formula razrješenja predmetnog pitanja nije konzistentno riješila pitanje kontinuiteta simbola stvorenih u oružanom sukobu. Tako, naprimjer, Ustavni sud BiH u ocjenjivanju ustavnosti simbola ističe da uzima u obzir i činjenicu da li su osporeni simboli korišteni u ratu budući da je (opravdano) „sporno mogu li se svi građani [BiH] identificirati s takvim simbolima”, naročito zato što o njima nisu imali priliku da se izjasne. Međutim, unošenje ovog psihološkog elementa u razmatranje, te implicitne mogućnosti pristanka na takve simbole, predstavlja tek usput izrečenu opasku bez naročitih pravnih posljedica. Da je tako pokazuje i odluka većine Ustavnog suda BiH da zastava RS nije neustavna i pored toga što je dio jasne ratne ikonografije, te se teško može tvrditi da se dva konstitutivna naroda s njom mogu identificirati i pored njenih „panslavenskih boja”. Utoliko odluka Ustavnog suda RS o neustavnosti melodije himne „Bože pravde”, uzimajući u obzir njenu ukorijenjenost u „kolektivnom pamćenju naroda”, „istorijski trenutak u kojem je nastala i namjene za koju je pisana i izvođena”, te da „može asocirati na određene događaje iz istorije u kojim se ne prepoznaju i koju, kao svoju, ne mogu prihvatiti svi konstitutivni narodi u [RS]”, predstavlja svojevrsno odstupanje. U ovom pravnom kaleidoskopu nije sigurno da li je lustracija neprihvatljive ratne tradicije ustavno-pravna obaveza: praksa je u najmanju ruku dvosmislena. 

Konačno, upravo zbog pravnog razmatranja tradicije čitavih narodâ, u praksi je primjetan problem legitimiteta i česte proizvoljnosti odluka. U svim situacijama osporavanja određenog simbola, u klasičnim ustavno-sudskim procedurama, ali i u procedurama koje uključuju pozivanje na vitalne nacionalne interese, ustavni sudovi – odnosno relevantna vijeća za zaštitu vitalnog interesa – moraju se neminovno upustiti u utvrđivanje postojanja tradicije. Uzmimo za primjer samo odluke Ustavnog suda RS iz 2007, odnosno 2008. godine o ustavnosti amblema, odnosno grba RS.  Primijetit ćemo da su delegati bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS zauzeli stanovište da zlatna krinova kruna srednjovjekovnog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića nije simbol bošnjačkog naroda, te samim tim nije ni dio njegove tradicije, ali da istovremeno zlatni krin na plavoj podlozi, što predstavlja fragment sa grba istog kralja, jeste dio tradicije tog naroda. (Nije jasno kako razumijevati zlatni krin na različitim podlogama u grbovima općina i kantona u FBiH). Inkorporaciju iste krune u amblem RS Narodna skupština tog entiteta pravdala je tvrdnjom da ona svjedoči o „korijenima Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i bosanskoj istoriji”, dok zlatna heraldička kruna, također zastupljena u amblemu, predstavlja tradiciju RS (i kraljevine SHS). Istovremeno je Vijeće u RS došlo je do zaključka „da Kruna kao znak ili simbol vladarskog dostojanstva nije svojstvena bošnjačkom narodu”. Posljednji stav zasigurno predstavlja negaciju samorazumijevanja najvećeg dijela tog naroda o njegovim srednjovjekovnim („bogumilskim”) korijenima, nebitno da li je i ono samo produkt konstrukcije tradicije (ili pak, suprotno shvatanjima većine predstavnika tog naroda u Vijeću naroda RS!).

Postupanje Narodne skupštine RS jedan je od primjera naročito aktivnog učestvovanja vladajućih struktura RS u manufakturi „istorijskog nasljeđa i tradicionalnih karakteristika” tog entiteta, a čega je naročito ironična posljedica i prva alineja preambule Ustava RS o volji konstitutivnih naroda i građana u stvaranju i očuvanju tog entiteta. Ne možemo a da istovremeno ne primijetimo sasvim ravnodušan odnos FBiH (te „tamnice nâroda”) prema svojoj „tradiciji”, a čemu svjedoči i („privremeno”) usvajanje simbola BiH, nakon proglašavanja neustavnosti dotadašnjih, od Ustavnog suda BiH. Nasuprot izmišljanju tradicije, u FBiH je na sceni sterilizacija tradicije, što pokazuje da ona ne predstavlja, ni za Bošnjake, ali ni za Hrvate, bilo kakvu pojavu, odnosno entitet vrijedan emocionalnog napora.

Tradicija između istorije i manufakture

Tradicija nije nužno statična kategorija: ona može biti, i najčešće jeste, rezultat dugotrajnog historijskog razvoja, ali uz to je ona često i posljedica svjesne manufakture (Hobsbawm, 1983: 4-5), u pokušaju ad hoc stvaranja kontinuiteta sa (tačno određenom) prošlošću. U kontekstu bosanskohercegovačke pravno-političke prakse možemo primijetiti oba trenda, s tim da smatramo naročito značajnim fenomen koji bi mogli označiti kao diskontinuitet tradicije, a koji u BiH neminovno prethodi svakom njenom „izmišljanju”. Do takvog diskontinuiteta na nivou BiH neminovno dolazi u svakom slučaju nemogućnosti postizanja „dogovora nâroda”. Kontinuitet, tamo gdje nema dogovora nâroda, politički je (i moralno)  neprihvatljiv, barem prema shvatanju upravo političkih elita tih nâroda, ali i svih drugih subjekata koji potenciraju nužnost takve političke stvarnosti. Tako je, recimo, Republika BiH, dogovorom nâroda u situaciji stanja nužde (Šarčević, 2010: passim) nastavila postojati, ali u diskontinuitetu s različitim aspektima svojih prethodnih pravno/političko/kulturnih tradicija – svojim ustavnim uređenjem, identitetom (ime, himna, zastava, grb i sl.), te modelom društva, koji se netom nakon Dejtona, ali u najvećoj mjeri i danas, odlikuje suetničnošću, nasuprot multietničnosti. U neodrživim okolnostima „političkog jedinstva bez konsenzusa” (Steiner/Ademović, 2011: 22), a koji je za posljedicu imao pomenuti diskontinuitet, vanjsko oktroiranje čak i temeljnih elemenata identiteta i tradicije države, njene zastave, grba i himne, činilo se razumljivo nužnim.    

Na nižim nivoima vlasti dogovor nâroda još se jasnije izražava formulom „inkorporacije ili neutralizacije”, a koja je rezultirala i jednom od mnogobrojnih specifičnosti BiH – (hiper)aktivnom ulogom sudova u razmatranju koncepta „tradicije”, koja je gotovo bez precedenta u komparativnom ustavnom pravu. Međutim, zanimljivo je primijetiti da je (problematično) rješenje koje u konačnici jednoj većini u zakonodavnom tijelu ostavlja diskrecionu ocjenu za inkorporaciju ili neutralizaciju etničkih elemenata tradicije, u praksi do sada u cjelosti rezultiralo prihvatanjem drugog rješenja, te pročišćavanjem tradicije od etničkih elemenata, i u konačnici manufakturom identitarne tradicije novih administrativno-teritorijalnih jedinica. Budući da će rješenje inkorporacije rijetko izražavati tradicije većinskog stanovništva, a neutralizacija takvu tradiciju uvijek eliminirati, primjećujemo ironičnu stranu etnicizacije prava u ovoj oblasti. U građanskoj državi bi ograničenje pravotvorca određenog nivoa vlasti u promoviranju elemenata tradicije većinskog stanovništva kojem služi bilo izrazito usko, što sugeriše i primjer iz predmeta Lautsi. U državi značajnih etnokratskih elemenata, s naročito istaknutom pozicijom konstitutivnih naroda, ograničenje pravotvorca je znatno šire, kao što su i mogućnosti diskontinuiteta tradicije, čak i u hipotetičkim situacijama historijski jednonacionalnih općina. Međutim, objašnjenje ovakvog postupanja pravotvorca ne mora ukazivati na sasvim egalitarnu namjeru. FBiH nije ni stvorila tradiciju koju bi sada mogla očuvati, dok neutralizacija u drugom entitetu, u nedostatku lustracije prethodnih tradicija, uključujući i sâmo ime, nije problematična budući da tradiciju svodi na preživjelu simboliku.

Literatura:

Hobsbawm, E. i Ranger, T. (ur.) 1983, The Invention of Tradition, Cambridge University Press.

Jovičić, M., 2006. Zakon i zakonitost: život pravnih propisa, u Izabrani spisi Miodraga Jovičića, tom 3, Beograd: Službeni glasnik.

Steiner, C. i Ademović, N. (ur.), 2011. Ustav Bosne i Hercegovine: Komentar, Fondacija Konrad Adenauer.

Šarčević, E., 2010. Ustav iz nužde: Konsolidacija ustavnog prava Bosne i Hercegovine, Rabic.