Od kolijevke pa do groba...

U Bosni i Hercegovini djelovanju organa formalne socijalne kontrole nedostaje politika zasnovana na činjenicama, u čijem kreiranju bi morali učestvovati stručnjaci raznih profila, kako je to prije nekoliko godina pokazao slučaj zaštitarskih agencija u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, u zaštitarskim agencijama, čiji radnici čuvaju naše banke, tržne centre i slično, do 2003. godine stanje je bilo krajnje neuređeno. Te agencije su zapošljavanje vršile po vlastitom nahođenju, bez ikakve regulative i bez provjere službene evidencije o kažnjavanju, te eventualno vrsti kažnjavanja. Posljedica takvog stanja, pored neefikasnosti agencija, bila je i česta umiješanost zaštitara u pljačke objekata za čije su čuvanje bili zaduženi. Rješenju ovog problema bitno je doprinio Elmedin Muratbegović, i to klasičnim kriminološkim radom, jer ovaj problem se nije mogao riješiti samo otkrivanjem i kažnjavanjem počinioca, što je zadatak i svrha kriminalistike, već  prevencijom kriminaliteta kroz otkrivanje uzroka ovakvih pojava i reakcija na kriminalitet, što je zadatak i svrha kriminologije. Značajniji rezultati na ovom polju postignuti su tek nakon što je potencijalnim prekršiocima onemogućeno da dođu u (vrlo zgodnu) priliku da počine djela ove vrste, jer je sad zakonom regulisano ko se može zaposliti u zaštitarskim agencijama. Ustanovivši osnove za uređenje rada zaštitarskih agencija, zakon je doprinio prevenciji kriminaliteta u toj oblasti, što dokazuje evidencija organa formalne socijalne kontrole, prvenstveno policije.

Ako ne znamo šta je uzrok „skretanja sa pravog puta“, ne možemo znati ni kako da reagujemo na pravi način. A šta to ne valja, tj. zbog čega se javlja kriminalitet i druge socio-patološke pojave, trebao bi nam reći rad kriminologa. Međutim, u BiH tek ove 2011. godine dobijamo prve diplomirane kriminologe, što ukazuje na to da se prvenstveno tretiraju posljedice problema kriminala, ali ne i njegovi uzroci, i da se još uvijek ne uviđa vrijednost kriminološkog pristupa rješavanju ovog problema.

U tom smislu je interdisciplinarnost kriminologije njena osnovna prednost nad nekim drugim naučnim oblastima. Kriminologija je nauka koja je, pored sociologije sa kojom se povezuje najčešće, neposredno vezana i sa psihologijom, psihijatrijom, antropologijom i medicinom, a sve u svrhu proučavanja kažnjivog ponašanja. Upravo je ta širina ono što nedostaje tradicionalnom načinu borbe protiv kriminaliteta. Rad kriminologa, iako dijelom utemeljen na saznanjima drugih naučnih oblasti, ne može se tek tako zamijeniti radom stručnjaka drugih profila: u tretiranju jednog vida problema društvene zajednice, kriminologija kombinuje raznolike metode i pristupe, te na tim iskustvima izgrađuje svoj specifični metodološki i pojmovni instrumentarij.

Neadekvatnost postojećeg pristupa problemu kriminala u BiH, kao i prednosti kriminološkog pristupa, možda su najočitiji na primjeru maloljetničke delikvencije.

Bavljenje posljedicama

Činjenica je da je način na koji se BiH bori potiv kriminaliteta neefikasan. Takav stav iznosi i Borislav Petrović u knjizi Kriminologija iz 2008. godine. Dokaz neefikasnosti je visoki stepen recidivizma, odnosno veliki broj povratnika u vršenju krivičnih djela, među kojima su brojni i maloljetnici. To znači da one koji su jednom prekršili zakon (i zbog toga bili kažnjeni) mi ne uspijevamo reintegrisati u zajednicu, a prevaspitavanje krivca je jedan od ciljeva kažnjavanja. S druge strane, postoji veliki broj krivičnih djela koja nisu ni evidentirana, što je  pokazalo i istraživanje koje je autor ovog teksta, u sklopu izrade diplomskog rada, ove godine sproveo u sarajevskoj opštini Novo Sarajevo. 

Kao jedan od glavnih uzroka loše politike suprotstavljanja kriminalitetu možemo identifikovati nedostatak kriminološkog rada i indiferentnost prema tom pristupu zbog neshvatanja njegovih prednosti, što je najočiglednije na primjeru maloljetničke delinkvencije. Značajnije rezultate nije dala ni strategija za borbu protiv delikvencije u toj dobnoj skupini, na državnom nivou donesena 2006. godine. O tome svjedoči izvještaj policije da je maloljetnička delikvencija u odnosu na prethodnu 2010. godinu u istočnoj Hercegovini povećana za 127%, a u Kantonu Sarajevo za 66%, što je u najmanju ruku uznemirujuće. Pri tome istraživački rad  „pionira“ kriminologije u BiH (Budimlić, Maljević, Muratbegović, 2008) pokazuje da se češće dešava da maloljetnici počine nasilna djela nego krađu,  iako zvanični podaci policije navode upravo suprotno; a politika suprotstavljanja kriminalitetu maloljetnika se godinama kroji u skladu upravo s ovim izvještajima. Dakle, potpuno su pogrešno usmjereni čak i ograničeni napori prevencije maloljetničke delikvanicije.

Razlog ovako zabrinjavajućih statistika jeste neadekvatan način suprotstavljanja delinkvenciji. Pokušaje objašnjenja da su maloljetni delikventi zapravo žrtve, i da zaslužuju poseban tretman, javnost osuđuje. Tako predstavnik jedne nevladine organizacije u intervjuu za FTV traži „drakonsku kaznu“ za maloljetnike, očito ne razumijevajući da se maloljetnici smatraju socijalno nezrelim osobama, odnosno da se njihovo sukobljavanje sa zakonom ne može smatrati isključivo njihovom voljom. Upravo zato treba istražiti šta je to što uzrokuje njihovo socijalno neprihvatljivo ponašanje, a to je zadatak i svrha kriminoloških istraživanja za koja, uzgred budi rečeno, BiH od 1991. godine nije izdvojila ni jedan euro, kako tvrdi dr B. Petrović, dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu.

Preskočivši neophodna istraživanja, BiH  je, kao i u mnogim drugim slučajevima, jednostavno „prepisala“ kampanju za borbu protiv maloljetničke delikvencije, kao što je ona „sportom protiv droge“. Ovo je bila početna greška, jer uzroci delikvencije nisu neminovno isti u Francuskoj, gdje je kampanja primjenjivana, i u BiH. Uzroci ne moraju biti isti ni u dva grada unutar BiH. Upravo zbog toga je nužno najprije utvrditi stanje na konkretnom području, pa tek onda djelovati. Npr. negdje gdje se djeca drogiraju na sportskim terenima ili se takvi skupovi maloljetnika koriste za rasturanje droge, izgradnja novih terena sama po sebi neće donijeti ništa dobro: „Prema učenjima Pawsona i Telleya iz 1997. godine nije dovoljno zaključiti da jedan program prevencije djeluje i koristiti tu činjenicu za njegov „izvoz“ u druge države. Prema njima, važno pitanje za prevenciju kriminaliteta osim „what works?“ (šta djeluje) je i „what works for whom in what circumstances“ (šta djeluje za koga i u kojim uslovima?)“  (Sherman i Strang, 2004, citirano prema Muratbegović, 2008)

Do identifikacije uzroka devijantnog ponašanja treba doći kriminološkim istraživanjima i  strategije graditi na toj osnovi. U SAD se tako radi već preko pedeset godina, i daje zadovoljavajuće rezultate. Zanimljivo je da je BiH prepisala skoro cijeli sistem suprotstavljanja kriminalitetu ali je nekim čudom izostavila upravo kriminologa, ključnu kariku tog sistema. Svaka policijska stanica trebala bi imati barem po jednog kriminologa, i kada bi svaki od njih odradio svoj dio posla možda bismo imali manje promašenih strategija.

Neadekvatna kaznena politika

Oni koji trenutno kreiraju politiku suprotstavljanja kriminalitetu na sve pomenute probleme javnosti odgovaraju sa: „objavljujemo rat kriminalu“, „pooštrićemo kazne“ i slično. I to se već probalo, ali ne čini se da daje ikakve rezultate. Sjetimo se ubistva maloljetnika u sarajevskom tramvaju koje je počinio takođe maloljetnik. Nakon tog događaja javnost se uzbunila i stvorio se veliki pritisak na organe pravosuđa.  Za maloljetnika koji je počinio ubistvo izrečena je gotovo maksimalna kazna, devet godina i šest mjeseci. No i nakon izricanja te kazne su se u sredstvima javnog prevoza desili brojni slučajevi nanošenja povreda oštrim i tupim predmetima, što znači da ni oštro kažnjavanje ni pritisak javnosti nisu spriječili maloljetnike da i dalje čine sličnu vrstu prekršaja. S obzirom da je jedan od ciljeva kazne i „generalna prevencija“, tj. uticanje na druge da ne čine slična krivična djela, jasno je da je ovakva kaznena politika i u tom pogledu omanula.

Ovo što se kod nas moralo isprobati u praksi, na živim ljudima, u kriminologiji je odavno poznata stvar. Kriminolozi tvrde da zatvor, kao takav, nije niti može biti najbolje rješenje za sve prestupnike, ili većinu njih (bez obzira na dobnu granicu). Drugim riječima, „oštra“ kazna ili stroga kaznena politika u mnogim slučajevima neće pomoći. Potrebno je primijeniti prvenstveno efikasnu kaznu, oštru ili ne. Tako bi npr. osobi koja ima zvanje doktora i koja počini neko krivično djelo (npr. primanje mita) možda efikasnije bilo oduzeti titulu i pravo na praksu nego mu izreći kaznu zatvora od pet ili čak deset godina.

Kriminolozi upravo nastoje ustanoviti efikasnost kazne za određenu populaciju. Tako se  npr. zalažu da se maloljetnicima umjesto „izbacivanja“ iz škole, kao odgojna preporuka izriče  „redovno pohađanje škole“. Dok je god u školi, na učenika i njegovo ponašanje se može uticati, a kriminolozi smatraju da je za siguran uspjeh nephodna podrška roditelja i lokalne zajednice. A ipak smo svi svjedoci da se učenicima nedoličnog ponašanja najčešće prijeti izbacivanjem iz škole, što kriminolozi prepoznaju kao faktor koji doprinosi povećanju broja krivičnih djela i delikvenata.

Kod nas se maloljetna osoba najčešće provodi kroz krivični postupak, zatim osuđuje i – problem se smatra riješenim. Kriminolozi, međutim, tvrde da tu problem tek počinje. Krivični postupak je vrlo stresan, a služenje zatvorske kazne traumatično i nerijetko uključuje silovanja, premlaćivanja i izolovanost maloljetnika u kaznenim ustanovama. Sa druge strane maloljetnik u zatvoru dobija priliku da se upozna sa kriminalcima od kalibra i dobro „izuči zanat“. Zamislite kako dobre „učitelje“ imaju maloljetnici u zatvoru u Zenici, koji dan provode zajedno sa drugim zatvorenicima (noću borave odvojeni od punoljetnih kažnjenika), što potvrđuje i izvještaj OSCE-a iz 2008. godine. Bolju sliku o posljedicama boravka maloljetnika u kaznenim ustanovama možete steći iz riječi samih maloljetnika:[1]

S.V.: Sa koliko godina ste po prvi put počinili neko protivzakonito djelo?

N.N:[2] Sa 14, a možda i prije.

S.V.: Sa koliko godina ste po prvi put morali pred sud?

N.N: Sa 17, pa odma’ u zatvor.

S.V.: Da li ste tamo, u zatvoru, upoznali ljude sa kojima ste kasnije obavljali nezakonite poslove?

N.N.: Da.

S.V.: Da li ste završili srednju školu?

N.N.: Ne.

S.V.: Zašto?

N.N.: Zarađivao sam za trojicu. Zašto bi?

S.V.: Da li ste ikada bili zaposleni?

N.N.: Ne.

S.V.: Da li očekujete neko zaposlenje?

N.N.: Ma radiće se nešto...

Intervjuisani je višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela, od kojih je neka  počinio sarađujući s osobama koje je upoznao u zatvoru. Ova činjenica predstavlja potvrdu mišljenja  da su zatvori „škole za kriminalce“, što ne znači da zatvorska kazna u nekim slučajevima nije nužna, ali pitanje je šta se može učiniti da toga ne dođe; što  ponovo dokazuje potrebu za kriminološkim, preventivnim pristupom kriminalitetu.

Prije i poslije - prevencija i postpenalni tretman

Imajuću u vidu da su neke kazne zapravo kontraproduktivne, možda je djelovanje ante delictum (prije delikta) zapravo ono najbitnije što nudi kriminologija. Kriminološkom prognostikom se mogu identifikovati „kritični maloljetnici“. Pravovremenim djelovanjem se može spriječiti ili zaustaviti njihov razvoj u opasne delikvente, a one koji su već delinkventi može se izdvojiti iz „kritičnog prostora“, tj. prostora ili situacije za koju se utvrdi da u konkretnom slučaju predstavljaju jedan od uzroka delikvencije. 

Kad se problem delikvencije među maloljetnicima već javi, u rješavanju je ključno poći od toga da se radi o osobi koju je moguće vratiti na „pravi put“, te da se nadalje djeluje u skladu s najboljim interesom djeteta. Stav kriminologa je da u principu treba poštovati propise Ujedinjenih nacija, kao što su Deklaracija o pravima djeteta, Pekinška pravila, Rijadske smjernice, Tokijska pravila, Bečke smjernice kao i niz preporuka i konvencija koje je Vijeće Evrope donijelo u cilju zaštite prava maloljetnika, kao i smjernice borbe protiv maloljetničke delikvencije. Međutim, s obzirom da se ova regulativa ne poštuje, maloljetni delikventi zaista postaju žrtve, jer ne mogu koristiti prava propisana zakonom, na primjer izricanje odgojne preporuke (naknada štete oštećenom, ili izvinjenje oštećenom) kao alternative pokretanju krivičnog postupka protiv maloljetnika.[3]

Drugi značajan korak je bavljenje maloljetnicima koji odsluže zatvorsku kaznu. Ako niko ne vodi računa o maloljetniku koji izađe na slobodu, postoji velika vjerovatnoća da će se on vratiti starim poslovima. Upravo na ovo upozoravaju kriminolozi. U SAD se delikventima, nakon izdržane kazne, pronalaze radna mjesta i tako uspijevaju smanjiti stopu recidivizma. Postpenalni tretman maloljetnika, tj. tretman nakon njihovog izlaska iz zatvora, obavezan je ukoliko želimo da se recidivizam smanji. No takav tretman u BiH ne postoji. Zato je i moguće da postoji (slučaj  iz Sarajeva) maloljetnik s preko 300 krivičnih djela koja je priznao. Zadatak kriminologa, u ovom slučaju, pored identifikacije problema, bio bi i analiza i prijedlog sadržaja postpenalnog tretmana.

Dokazano je da etiketiranje maloljetnika kao kriminalca direktno doprinosi njegovom razvoju u kriminalnu ličnost. Etiketiranje se vrši već vođenjem krivičnog postupka, a najizraženije je nakon boravka maloljetnika u zatvoru. Kao takav, maloljetnik se ne uklapa u društvo, u školi na njega gledaju kao na kriminalca, i on u tome nalazi razloga da se vrati krivičnim djelima. Psihologija je dokazala ovaj fenomen tzv. „samoispunjavajućeg proročanstva“. Zaposlenje etiketirane osobe je još teže, a primjer iz intervjua to potvređuje.

Neželjena nauka

Zanimljivo je da se, osim kriminologije, niti jedna nauka nije morala dokazati u BiH da bi bila primijenjena. Inače bi bilo dovoljno ugledati se na susjedstvo. Srbija je npr. uvidjela potrebu za kriminološkim radom, i u Beogradu i danas funkcioniše još 1960. godine osnovani Institut za kriminološka i sociološka istraživanja. Institut se, između ostalog, bavi edukacijom različitog osoblja, poput osoblja policije, popravnih ustanova, škola i slično, sa ciljem prevencije kriminaliteta. Rad ovog instituta doprinosi boljem razumijevanju kriminaliteta i u tu svrhu Institut finansira država. Koliko ovaj institut doprinosi borbi protiv kriminala govori i zahvalnica ministra unutrašnjih poslova Srbije Ivice Dačića 24.05.2011. godine. Slovenija je primijenjenom kriminologijom uspješno riješila značajan problem saobraćajnih prekršaja, o čemu u djelu Kriminologija iz 2008. godine govori i Gorazd Meško. Kod nas se, međutim, o kriminologiji tako malo zna da se ona često poistovjećuje s kriminalistikom,

Đorđe Ignjatović, jedan od najvećih autoriteta krivičnog prava na području bivše Jugoslavije, kaže da kriminologe treba učiniti djelimično odgovornim za djelovanje krivičnog  pravosuđa, jer saznanja kriminoloških istraživača treba da „približe sliku“ o kriminalitetu onima koji se bave politikom suprotstavljanja kriminalitetu. Ko u BiH omogućava bolje razumijevanje kriminaliteta? Na osnovu čega se kreiraju strategije za borbu protiv kriminaliteta?  To je teško reći, ali jedno je sigurno: sa dosadašnjim načinom rada teško da se može očekivati dobra politika suprotstavljanja kriminalitetu.

LITERATURA:

Budimlić, M., Maljević, A., Muratbegović, E. (2008) International Self- Report Delinquency Study 2. National report, Bosnia and Herzegovina. U: Juvenile Delinquency In Europe And Beyond: An international persepctive on key issues and causes, ur. J. Junger-Tas, I.H.Marshall i M. Killias. New York: Springer.

Ignjatović, Đ. (2005). Kriminologija, Službeni glasnik, Beograd.

Muratbegović, E. (2008). „Evidence Based Crime Prevention: šta (ne)djeluje a šta obećava u kontekstu savremene prevencije kriminaliteta“, Kriminalističke teme, Sarajevo, str. 173-178.

Petrović, B., Meško, G. (2008). Kriminologija, Pravni fakultet, Sarajevo