Studirati u BiH

Bosna i Hercegovina povijesno živi  iskustvo zarobljene zemlje.

Trenutni društveno-politički identitet ove nedozrele zajednice okovan je lancima konstruiranih etničkih kategorija koje se predstavljaju kao konačni normativni horizonti. Organizacija društvenosti moguća je isključivo kroz afirmaciju ideje o etničkoj zasebnosti. Primat pri konstruiranju političkih diskursa pripada idejama o zaštiti i unaprijeđenju stečenog prava na skupnost. Bosna i Hercegovina se misli u kategorijama partikularnih etničkih skupnosti. Bosna i Hercegovina djeluje u paralelnim obzorima skupnosti. U Bosni i Hercegovini sadašnjost je duboko ukotvljena u zamućene vode prošlosti. Budućnost je ovu zemlju, čini se,  već zaobišla u širokom luku. 

Ovako se dalje ne može! Vrijeme je za dekonstrukciju! Vrijeme je za akciju!

Snage za nasušno potrebni prevratnički poduhvat već se pripremaju na ovdašnjim učilištima visokih nauka. I po svim prilikama će po okončanju procesa naukovanja biti opremljene stanovitim vještinama: sposobnošću nekritičkog mišljenja,  vrlinom nedjelovanja, blaženošću stanja nezabrinutosti za dešavanja u neposrednoj okolini, te samodopadnim intelektualizmom bez pokrića. Mnogi su već ovladali  filigranski istančanim sposobnostima jednoobzornog istoumovanja. Onima nenaprednijim (ima ih neznatan broj), koji nisu stigli veleučilišne obaveze okončati na vrijeme do sticanja željene BA diplome „Leonardo 2.0”, nedostaje još par PR-ovskih životno važnih lekcija o javnom istupanju. Nakon što okončaju ovu pažljivo skrojenu poduku namijenjenu usvajanju vještina ispoljavanja intelektualne arogancije kao strategije prikrivanja sopstvenog neznanja, te odslušaju par časova – potkrijepljenih praktičnim primjerima – o tome kako se u bh. javnom prostoru o veoma bitnim pitanjima može  govoriti neograničeno a da se o njima nužno ne mora znati ništa, biće spremni da konačno u svoje ruke ponosno prime tamnoplavu tubu sa dragocjenim smotuljkom od nešto debljeg papira nečisto bijele boje. A nakon toga je cijeli svijet čije se granice milimetarski precizno poklapaju sa granicama Bosne i Hercegovine njihov. I samo njihov.

Tokom nekoliko godina provedenih u visokoučilišnim salama za poduku, bosanski Leonardi 2.0 i hercegovačke Leonarde 2.0 (i uzajamno obrnuto) bili su izloženi sistemskom neinstistiranju na dostizanju akademskih  standarda bilo koje vrste. Ali ih to uopšte nije spriječilo da budu uskraćeni za profesionalne kompetencije. Naprotiv!  Bolonjski Duh ih je nadahnuo da postanu  stručnjaci koji na svako pitanje imaju pravovaljan odgovor, za svaku nedoumicu ispravno rješenje i za svaki problem učinkovito razrješenje. Postali su omnitolozi i omnitologinje. (Ne. Nisu ornitolozi – takvi se negdje daleko od Bosne i Hercegovine podučavaju za profesionalno proučavanje ptica. Ovi su omnitolozi; naučnici-stručnjaci koji o svemu znaju baš sve.) Poduku su imali čast i priliku dobiti od većih Omnitologa-visokoučilišnih profesora kojima je za nesmetanu egzistenciju, pored zraka, vode i energetskih sastojaka u formi hrane, potreban i četvrti element – izolovana Katedra postavljena na uzvišenje. Bez tog mjesta moći koje znanje širi intenzitetom ravnim radioaktivnosti plutonija-239, nezamislivo je visoko naučavanje. Ne samo da je slušanje blagotvornih riječi upućenih sa Katedre neopisivo iskustvo koje izaziva ovisnost i tjera na što učestaliju konzumaciju, već je i sam pogled na to izvorište znanja dovoljan za potpunu intelektualnu transformaciju.

Još od pradavnog doba uspostave prvih ovdašnjih veleučilišta, prije dalekih 60 godina, nebrojene su generacije nastojale istražiti porijeklo i mehanizam tog čudnovatog fenomena. Svi napori redovno su završavali neuspjehom. Čim bi se tim znatiželjnika željnih spoznaje približio tom mjestu na uzvisini, bivao bi osupnut nepoznatom energijom od čijih se posljedica malo koji od njih ikada u potpunosti oporavio. Nakon ovakvih iskustava, svaki od znatiželjnika kojeg je nagonila želja za saznanjem i spoznavanjem, postao bi krotki sljedbenik kulta Katedre.

Ova religijska sekta sa najvećim brojem članova u BiH (ubrzano se radi na imenovanju vrhovnog vođe i formalnom preimenovanju sljedbenika u pripadnike četvrte bh. nacije) ima nekoliko pravila od kojih prvo glasi: „Katedri se ne prilazi, u nju se sa pristojne udaljenosti mirno gleda pogledom punim udivljenja.” Podpravilo sadržano u nastavku odredbi prvog pravila glasi: „Sve što Katedrodržac izgovori za vrijeme izvođenja procesa naučavanja ima se smatrati konačnim. Ovaj se proces ni na koji način ne smije prekidati, pitanjima uznemiravati, drugačijim mišljenjima potkopavati ili na bilo koji drugi način dovoditi  u pitanje.”

Drugo pravilo tiče se načina ophođenja prema Katedri: „Prema Katedri se ima odnositi kao prema najsvetijem području.”

Treće pravilo je izgubilo prvobitnu leksičku formulaciju i vremenom postalo doraslo sve usložnjenijem društvenom okruženju: „Katedra se na sve načine mora zaštititi od bilo kakvih vanjskih uticaja koji mogu negativno djelovati na njenu neprikosnovenost.” 

Četvrto pravilo odnosi se na svečano prisezanje zavjeta šutnje kao životnog ethosa sljedbenika. U svečanom činu inicijacije u krug sljedbenika kulta, koji se obično događa tokom prve sedmice naukovanja, maksimalno svečanim glasom deklamuje se slijedeći sadržaj: „Svečano prisežem da ću tokom svog naukovanja i u vremenu nakon njega živjeti i djelovati shodno pravilima zavjeta šutnje.” (Odredbe zavjeta šutnje podrobno opisuju tehničke neophodnosti za pravovaljano slijeđenje odredbi sadržanih u podpravilu prvog pravila.)  

Prema tome, postojanje, neprikosnovenost i integritet Katedre trajne su vrijednosti najvišeg ranga čije se poštovanje imperativno nalaže. Sankcije za nepoćutnike izvan kulta (čiji se ionako minorni broj  vremenom eksponencijalno osipa) drakonskog su tipa. Katedre i proces blagoglagoljanja katedrodržaca datosti su ultimativnog ranga iza kojih stoji sve idejno-normativno ustrojstvo naših veleučilišta.

Pored Katedri sačinjenih od raznih boja, oblika i materijala, sale za naučavanje u ovdašnjim učilištima visokih nauka imaju još jedno interijerno-arhitektonsko svojstvo. Naime, njihova akustičnost prevazilazi  nadaleko čuvenu akustičnost Boston Symphony Hall-a. (Prva koncertna dvorana u svijetu čije je arhitektonsko rješenje bilo uslovljeno detaljnim projektovanjem ravnomjernog raspršenja zvuka. Među muzičkim znalcima istančanog uha važi kao najbolja koncertna dvorana na svijetu.) Katerdrodršci imaju patološku potrebu slušanja vlastitog eha u ovdašnjim amfiteatrima, salama i drugim priručnim mjestima za naučavanje. I, bez izuzetka, svaki od tih prostora ima zapanjujuću akustiku na kojoj bi pozavidio i sam Wallace Clement Sabine, harvardski profesor fizike koji je prije nekih stotinjak godina proračunavao akustiku spomenutog bostonskog objekta kojeg krasi tipična novoengleska fasada od tamnocrvenih cigli. Jedini aktivitet sljedbenika kulta Katedre pri procesu iznošenja mesijanski izbaviteljskih ideja katedrodršca za vrijeme trajanja naučavanja,  pokorno je slušanje na način koji nalaže pravilo četvrto. Oni, pak, što slušaju sa malo manjim intenzitetom pažnje, a posebno oni koji se usude pokušati skinuti odredbe zavjeta gonjeni neshvatljivom željom da razumiju i spoznaju, bivaju ostrakizovani iz daljeg procesa naukovanja. (Otpadnicima je mjesto izvan zajednice.) Katedrodršcu, pri obredu prenošenja umnog sadržaja pohranjenog u višim sferama, trebaju magijski obojeni tišina i mir. Na veleučilištima visokih nauka pokora umova sljedbenika kulta Katedre sastavno je sredstvo izvođenja procesa naukovanja, ali i njegov perjanični produkt.

Za potrebe što učinkovitijeg ovladavanja vještinama potrebnim za uspješno izvršenje namijenjene im uloge budućih preokretatelja društva, bosanskohercegovački sljedbenici kulta Katedre dobivaju i iskustvo mobilnosti. Članovi uprave svakog od veleučilišta, sačinjene od najzaslužnijih katedrodržaca, duboko su uvjereni da je za pravovaljano ispunjenje ovih ciljeva neophodno iskustveno susretanje sa novim horizontima, drugačijim pogledima i različitim tačkama gledišta. Zbog toga je svaka od uprava ponaosob razvila sveobuhvatni program veleučilišne mobilnosti te ga, po završetku pažljivog normativnog oblikovanja, odlučila na uživanje podariti sljedbenicima. Ovaj program čiji je domet dostojan upisivanja, zlatnim slovima, u knjigu najuspješnijih organizacijskih rješenja visokog školstva svih vremena, sastoji se u sljedećem. Naime, po prijemu prava na mobilnost, sljedbenici isto u toku jednog semestra mogu iskoristiti neograničeni broj puta za posjetu svim salama za naučavanje na prvom, drugom, trećem i eventualno svim narednim spratovima jednog učilišnog kompleksa – onog svog. Iako se ovaj proces pohoda novim horizontima može obavljati pojedinačno, ipak se savjetuje njegovo upražnjavanje u dovoljno velikim grupama, jer grupno iskustvo snalaženja u novim prostorima blagotvorno djeluje na sve članove, znatno umanjujući njihov stres susreta sa nepoznatim.  Zbog  nadnaravne učinkovitosti i neshvatljivo široke obuhvatnosti, na ovo rješenje urokljivim očima punim mržnje gledaju upravitelji i studenti  gotovo svih evropskih, istočnoazijskih i sjevernoameričkih sveučilišta, osupnuto zapitani nad formulom njegovog  uspjeha.

Spomenuti znatiželjnici također imaju i silnu želju razumjeti zapanjujući intenzitet slijeđenja životne filozofije inertizma čije najdostiglije otjelovljenje predstavlja ličnost literarnog heroja Ilje Iljiča Oblomova, mladog ruskog plemića iz oronule porodice, koji dane provodi u postelji ne radeći apsolutno ništa izuzev prevrtanja sa jedne na drugu stranu, veličajući pri tome vlastiti stil života kao najrazvijeniji stepen življenja. Ivan Gončarov, pisac ovog djela, ni slutiti nije mogao da će oblomovština, to stanje inertnosti djelatnog životnog aktiviteta, svoje naiizraslije dosege  –  izvan ruskog kruga začarane melanholije  – imati upravo u naraštajima bh. sljedbenika kulta Katedre. Kako zadnjih dvadesetak godina tradicija  u Rusiji gubi primat oblikovne sile, na ovdašnjim veleučilištima su u više navrata u radno-istraživačkim posjetama boravili zaposlenici mnogih ruskih instituta za očuvanje tradicije življenja shodno izvorno ruskoj životnoj filozofiji, s namjerom da među mnogobrojnim poklonicima Oblomova pronađu nekolicinu onih koji bi za pristojnu nadoknadu bili spremni svoje vještine širiti u Rusiji. (Nijedan se nije javio, jer takvo što, ipak, podrazumijeva djelovanje. Veliki je napor popeti se i sići niz strme avionske stepenice. Nakon obećanja očajnih Rusa da će obezbijediti one pokretne, javio se jedan ovdašnji Oblomov. Međutim, nakon izvjesnog vremena je i njegov entuzijazam splasnuo.)

Ovako se dalje ne može! Vrijeme je za dekonstrukciju! Vrijeme je za akciju! Došlo je doba u kojem treba povratiti izgubljenu budućnost ove zemlje!

„I zato, vrijeme je za konačnu provedbu dugo pripremane akcije. Svi neophodni preduslovi su već dostignuti”, uz frenetično mahanje rukama svojstveno neuvjerljivim  govornicima , poručuje jedan od svršenika procesa naukovanja i pretendent na položaj savjetnika za društvena pitanja budućeg vođe kulta Katedre.

„Aaaakcija, akcija. Svi u akciju”, ushićeno u jedan glas zakliktaše bosanski čuvari zavjeta šutnje i nedjelovanja.

Zagrmiše parolu i raziđoše se  zadovoljni i ponosni na vlastiti doprinos kojeg  upravo utkaše u napore osiguranja zajedničke budućnosti.

A nakon svakog napornog rada, zna se – vrijeme je za odmor. Onaj duži, dakako.

(N.B. Naslov i ime autora su analogija prema Pohvali ludosti (lat. Stultitiae Laus) koju je 1509. godine napisao Desiderus Erazmo Roterdamski, holandski prosvjetitelj po kojem se naziva jedan od najznačajnijih evropskih projekata  iskustvenog otkrivanja novih horizonata u visokom obrazovanju –  Erasmus Mundus. U bosanskohercegovačkom kontekstu turobne stvarnosti i bezizgledne budućnosti nečinjenje sopstvenih  napora usmjerenih na poboljšanje društva  ravno je – ludosti. Prema samome sebi, prije svega.)