Vjerske vođe u politici – svoji na svome?

Bilo je u istoriji perioda u kojima su vjerske institucije dominirale politikom, kao i perioda kada je politika upravljala vjerskim institucijama kako bi lakše kontrolirala podanike, te su se na čelna mjesta postavljali u tom trenutku politički podobni i pogodni ljudi. Međutim, moderna država nastala je, između ostalog, kroz proces sekularizacije, dakle odvajanja vjere od države. Ipak, tokom zadnje dvije decenije postaje očito da se preispituju i sekularne vrijednosti i uloga vjerskih zajednica u javnom prostoru.

Primjetno je da se i u BiH vjera vraća u javnu sferu, međutim način na koji se to odvija mogao bi biti poguban i po vjeru i po politiku, jer se kod nas prisustvo vjere u politici svodi na uzajamnu instrumentalizaciju ove dvije sfere. Kako odrediti do koje granice vjerske institucije i religijske vođe trebaju i smiju zadirati u politiku? Na ovo pitanje je teško odgovoriti, nisam sigurna ni da postoji univerzalan odgovor, koji bi vrijedio za sve zajednice i epohe, ali se čini da u našoj društvenoj stvarnosti ta granica uopšte nije uspostavljena.

Povratak vjere u javnu sferu – na velika vrata

Politički obojeni govori vjerskih vođa u BiH nisu iznimka i sugeriraju namjeru da se utječe na političku svijest vjernika, tj. da se vjernicima manipulira kako bi se u političkoj sferi ponašali ne u skladu s vlastitim uvjerenjima nego u skladu sa stavovima datog vođe. Iako bi ovdašnje vjerske vođe upravo zbog situacije u BiH morali biti posebno oprezni kad je u pitanju politika, i uvijek svjesni da povijest vrvi od primjera strašnih zločina počinjenih u ime Boga i vjere, neoprezne izjave vjerskih vođa veoma su česte. 

Vjerski lider, kao „predstavnik Boga“ u svojoj vjerskoj zajednici i  predstavnik svoje vjerske zajednice u javnosti, može se smatrati tumačem ili prenositeljem svete riječi, ali u ulozi učesnika političkih dešavanja, njegova riječ ne bi trebalo da bude ništa više nego njegov lični stav. Međutim, upravo zbog njihove pozicije u vjerskim zajednicima, kada vjerski lideri odluče kročiti u svijet politike, javno isticanje njihovog ličnog političkog opredjeljenja može se, između ostalog, tumačiti kao pokušaj manipulacije vjernicima.

Iskorištavanje vjerskih institucija za promoviranje nečijeg osobnog interesa i korištenje tih institucija za manipulaciju masama u svrhu promoviranja neke političke ili stranačke opcije, za svaku je osudu, kako zbog političkih uvjerenja građana tako i zbog vjerskih osjećanja vjernika.

Imajući u vidu nedavno okončani rat u Bosni i Hercegovini, kao i činjenicu da su tenzije u odnosima vjerskih i nacionalnih grupacija još uvijek primjetne i manifestuju se i napadima na vjerske objekte i slučajevima vandalizma na grobljima, čini se da bi za sve vjerske zajednice, i BiH općenito, bilo bolje da se vjerske vođe ne miješaju u politička dešavanja, naročito ukoliko žele da sačuvaju mir u BiH, a što bi trebao biti cilj svih koji ovdje žive. Ne samo da nesmotrene izjave štete bosanskohercegovačkom društvu, nego problemi mogu nastati i unutar same vjerske zajednice, jer bi politička aktivnost vođe mogla antagonizirati vjernike s obzirom da ljudi iste vjere nemaju i iste političke stavove. Stoga bi vjerske vođe svoj utjecaj  na vjernike prevashodno trebali koristiti za zagovor poštivanja drugog i drugačijeg, čime bi se pomogla izgradnja društva prihvatljivog za sve pojedince i skupine.

Međureligijsko vijeće – iluzija ili stvarnost?

Dobar pokušaj stabiliziranja komunikacije vjerskih skupina i minimiziranja mogućih vjerskih netrpeljivosti, te pozitivnog utjecaja vjerskih vođa na društvenu stvarnost, predstavlja Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine (MRV BiH). Međutim, da li je ciljeve Vijeća zaista moguće ostvariti kroz jednu ovakvu organizaciju, te da li je i to što je zamišljeno – dovoljno?

Međureligijsko vijeće u BiH postoji od 1997. godine. Nastalo je zajedničkim zalaganjem reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, Islamska zajednica u BiH, mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, Srpska pravoslavna crkva, Vinka kardinala Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog, Rimokatolička crkva i gospodina Jakoba Fincija, Jevrejska zajednica BiH. Vijeće je formirano kako bi radilo na otklanjanju predrasuda i razvoju svijesti o važnosti međureligijskog dijaloga i suradnje, kroz unapređenje odnosa među crkvama i vjerskim zajednicama u BiH, unapređenje odnosa crkava i vjerskih zajednica sa državom kroz zajedničko zalaganje, te povezivanje MRV BiH sa sličnim regionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama.

Neupitan je značaj Vijeća kao otjelovljenja ideje o mogućnosti suradnje vjerskih zajednica. Ne treba potcijeniti važnost postojanja organizacije koja se (na primjer) može, u ime najbrojnijih vjerskih zajednica u BiH, ograditi od svih oblika vandalizma i svim vjernicima izričito dati do znanja da vandalski činovi nisu dio učenja tih religija. Jednoglasnim osudama vandalskih činova, koje su uglavnom dobro medijski popraćene, vjerske vođe javnosti šalju i poruku da su suradnja i razumijevanje među vjerskim zajednicama itekako mogući i nužni za svaku vjersku zajednicu pojedinačno. Zajedničke aktivnosti pripadnika različitih vjerskih zajednica pod pokroviteljstvom Vijeća, kao što je naprimjer „Otvorimo naša srca“, to i dokazuju. Međutim, koliko god sve to dobro zvučalo i koliko god svi ovi projekti doprinosili poboljšanju situacije i odnosa vjerskih zajednica, da li je to dovoljno i koliko je učinkovito?

Iz intervjua sa Igorom Kožemjakinom, članom sekretarijata Vijeća,[1] naime, postaje jasno da djelovanje MRV BiH ipak ima neka ograničenja i da se ta ograničenja odnose na možda najspornije aspekte djelovanja vjerskih velikodostojnika. Na pitanje da li se u komunikaciji unutar MRV-a ikada očituju radikalni stavovi pojedinih članova, u smislu da se u međuvjerskoj komunikaciji apriorno odbacuje kompromis, i šta članovi Vijeća čine u takvim situacijama, gospodin Kožemjakin je odgovorio: „Ponekad se nalazimo u situaciji da dijelimo dijametralno suprotne stavove, kada smo i mi u poziciji da ne možemo da riješimo neki problem. Pa ništa, MRV nije neko nadtijelo, neka nadvjerska organizacija koja naređuje, mi smo tu da pokušamo da se dogovorimo i da u što boljem smislu riješimo određene probleme kako bi bilo svima bolje. Ukoliko dođe do nekih dijametralno suprotnih stavova o pitanjima koja ne možemo riješiti, to jednostavno sklanjamo s dnevnog reda i čekamo neko bolje vrijeme, možda kada sazru momenti za razgovor o takvim problematičnim stvarima“. Imajući u vidu da su upravo „nerješiva“ pitanja često ona najbitnija, ako Vijeće ne nalazi načina da se s njima uhvati u koštac, mora se dovesti u pitanje učinkovitost, pa i sama svrha Vijeća. A čini se da su među tim „nerješivim“ pitanjima najtvrđi orah upravo političke izjave vjerskih vođa.

1.      Podrivanje misije Vijeća

​Da je na kušnji i sama misija MRV BiH postaje jasno je kada se shvati da se neki od govora vjerskih vođa kose sa samim ciljevima nastanka Vijeća, tako da se suradnja vjerskih zajednica u BiH čini kao farsa. Jedan od mnogobrojnih primjera za to je govor Nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića na četvrtom zavjetnom hodočašću Vrhbosanske i Banjalučke biskupije u Mariju Bistricu 09.10.2010.god.: “Trebamo hrabro govoriti, i u tom pregovaračkom sustavu opet o nama u Bosni i Hercegovini govore kao da ne postojimo, kao što su nas htjeli u prvom Dejtonu žive pokopati, kao da i sada žele reći da ne postojimo“.

Ne ulazeći u činjeničnu osnovanost ove tvrdnje, u pitanju je problem kojim bi se morali baviti politički predstavnici naroda kojem se kardinal Puljić obraća, nikako duhovni vođa jedne vjerske – dakle, ni nacionalne ni političke – zajednice. Politički momenat (neposredno nakon završetka Općih izbora u BiH 03.10.2010., a u vrijeme imenovanja novih dužnosnika na svim nivoima) čini ovaj govor još problematičnijim – može se reći da je prezentiran „u pravo vrijeme“ kako bi se uticalo na svijest slušatelja i njihove političke stavove i razmišljanja. Imajući u vidu već spomenutu dvojaku ulogu vjerskog vođe, tj. percepciju vjerskog vođe kao predstavnika date vjerske zajednice u javnosti općenito, ovakva poruka vjerovatno ne doprinosi stabilizaciji odnosa i toleranciji među vjernicima, već potencijalno čak dolijeva ulje na vatru.

2.      Stranačka politika u bogomoljama

Na pitanje koliko utjecaj političkih i stranačkih interesa utiče na rad ovoga Vijeća i da li je uopšte prisutan, gospodin Kožemjakin je odgovorio: „Ne utiče, vijeće se ne bavi politikom, neke predpolitičke teme dolaze u obzir jer se mi, odnosno pripadnici vjerskih zajednica i Crkava, smatramo pozvani da govorimo o nekim predpolitičkim temama. Stranački interesi i podržavanje određenih opcija nisu nikada bili na tapetu, u razgovorima na sjednicama vijeća nije nikada dolazilo do takvih stvari. Mada činjenica je da politički lideri imaju jak utjecaj među narodima pa tako možda ima i zloupotrebe od strane političara da zloupotrebljavaju vjerske lidere u nekim stvarima. To je više moj lični stav.“

Lični stav, možda, no primjera je napretek. Tako je svojevremeno reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, poručivao članovima SDA BiH: „Mogu da pošaljem poruku svim članovima SDA da izaberu najboljeg, najpametnijeg, da po mogućnosti bude lijep, da bude vrijedan, da ima energiju, da ima iza sebe i neki bekgraund koji brzo uvodi u poslove koji su vrlo teški politički za Bošnjake“. Izjava je data u vrijeme izbora predsjednika političke stranke SDA te bi se mogla tumačiti kao direktno uplitanje u unutarstranačku politiku. Imajući k tome u vidu da su političke stranke organizovane grupe okupljene oko specifičnih interesa neke društvene skupine, ne oko zajedničkog interesa cjelokupne društveno-političke zajednice, upitno je kako je ovakav poziv moguće pomiriti s univerzalnošću na koju pretenduju vjerske doktrine.

Pored ovog nesuglasja između iznesenog stava i temeljnih teoloških postavki, zabrinjavajući je i potencijal unošenja razdora unutar iste vjerske zajednice s obzirom da se jednoj stranci daje 'mandat' za zastupanje cjelokupne nacionalne skupine, sa čim se ne moraju složiti i svi članovi te vjerske zajednice. Naravno da svaki religijski vođa ima pravo na svoje osobno mišljenje i stav, ali ih on – zbog svog poziva i dobrobiti svoje vjerske zajednice, kao i političke zajednice Bosne i Hercegovine kao cjeline – ne bi trebao iznositi javno.

3.      Unapređenje odnosa s državom – ili ipak ne?

Kada je svojevremeno Haris Silajdžić, u svojstvu člana Predsjedništva BiH, odbio potpisati Osnovni ugovor između BiH i Srpske pravoslavne crkve tvrdeći da se Ugovorom Crkva tretira kao država,  mitropolit dabrosanski Nikolaj je izjavio: „Silajdžić radi protiv srpskog naroda, mira i dobre volje u BiH, hoću to otvoreno da kažem“. U toj prilici, vjerski vođa je svakako imao pravo na javno iznošenje stavova o pitanju koje se izravno tiče njegove vjerske zajednice i njenih odnosa s državom, ali  je neprihvatljiv ovakav način komuniciranja sa članom Predsjedništva države u kojoj ta vjerska zajednica postoji i djeluje, države koja je država njegovih vjernika, a zato što kao takav destabilizira odnose među nacionalnim skupinama, podriva povjerenje građana u državu i općenito narušava odnos građana određene vjeroispovijesti i njihove države.

Međureligijsko vijeće bez autoriteta

Sadržaj poruka koje smo ovdje naveli samo je dio problema. Jedna izjava može biti i zaboravljena i njen utjecaj neutraliziran, ali izjave ove vrste u javnoj sferi BiH nisu rijetke, naprotiv, a posljedice mogu biti pogubne.  Stoljećima nakon što je proces sekularizacije u Europi otpočeo, europska društva prinuđena su priznati  da su vjera i politika i dalje jako povezane i, bilo to dobro ili loše, to su uvjeti pod kojima tzv. post-sekularna društva moraju naučiti funkcionirati. Iz navedenih primjera se vidi da organizacija kakvo je Međureligijsko vijeće BiH u datim okolnostima ima vrlo ograničen domet, tačnije – nedostaje joj autoriteta.[2] Treba dakle iznaći način da se značaj MRV BiH poveća, da se „osnaži“ značenje njegovih odluka, poštivanje načela i pravila. Pri tome bi bilo ključno da sami utemeljitelji, dakle vjerske vođe, počnu prakiticirati temeljna načela Vijeća.

Ovako kako je zamišljeno, Vijeće jeste bitan forum kroz koji se komunikacija vjerskih zvaničnika i njihovih zajednica odvija u tonu uzajamnog uvažavanja, ali tu priča ne bi trebalo da se završava. Zadaća Vijeća ne može se ograničiti samo na sastanke na kojima se miroljubivo razmjenjuju mišljenja o manje bitnim stvarima i na povremene apstraktne poruke mira i suradnje u javnosti. Jednako je bitno i šta vjerski zvaničnici govore svojim vjernicima van kruga Vijeća, jer dok god se poruke zvaničnika unutar zajednica u ovoj mjeri razlikuju od poruka Vijeća, misija ove organizacije neće biti ispunjena.