Zaborav – čudovište iz ormara

Historija uči ljude da istorija ljude ničem nije naučila.

Mahatma Gandi

Lijek za nepravde je – zaboraviti ih.

 Publilius Syrus

Velika je vjerovatnoća da baš dok čitate ove redove, genijalci iz različitih društveno-političkih interesnih grupacija smišljaju nove interesantne načine da nas upozore na opasnost od nemani koju su nazvali zaborav. Niko nije sasvim siguran kako to čudovište izgleda, odakle je došlo niti ko ga je pustio da tumara našim društvom, ali to ne sprečava mnoge da izdaju naputke kako ga pobijediti. Saglasni su da nas samo sjećanje može spasiti ove nemani. Stručnjaci kažu da se nikada ne smijemo previše opustiti, jer zaborav bez milosti napada sve, djecu, žene, starce ne birajući sredstva niti mjesto napada. Tvrde da ugrožava narodno jedinstvo i ostavlja nas bez budućnosti.

Trebamo li se bojati zaborava?

Malo ih se usudilo postaviti ovo pitanje jer su vladajuće politike zaborav proglasili uljezom, opasnošću, nacionalnim neprijateljem. Vođeni privatnim, a ne javnim interesom smisao naših života i sam život žele reducirati na monologe o prošlosti. Ovo iživljavanje nad prošlošću (ili budućnošću?) je postala dominantna tradicija svih etničkih skupina u BiH.

Zaborav – prokletstvo ili blagoslov?

U našoj zemlji ne postoji jedinstvena politika društvenog sjećanja koja bi konačno odredila koje su to poželjne interpretacije ratne prošlosti i šta je to bh. nacionalni identitet, stoga tri najveća etnosa oblikuju zasebne, suprotstavljenje kolektivne memorije. Ovakvo stanje produkuje konstantno sukobljavanje tih etničkih 'istina', što na margine društvene svijesti stavlja razmišljanja o stvarnim sadašnjim i budućim potrebama bh. zajednice.

Tjeraju nas da se sjećamo jer dominantna matrica kaže da zaboravljanje stradanja u prošlosti znači stradanje u budućnosti. Bez puno razmišljanja optužen je zaborav za sve ono što nam se desilo na ovim prostorima, a sjećanje je postavljeno na pijedestal kao jedini spasilac naše opstojnosti u budućnosti. Međutim, zaborav i sjećanje su dvije strane iste medalje koju zovemo kolektivno sjećanje jer odabirom onoga čega ćemo se sjećati biramo i ono što ćemo zaboraviti.

Zaborav nije negativac od kojeg se stalno mora bježati, jer on ponekad može poslužiti društvu onako kako pomaže pojedincu – da oslabi duševna bol koju osjeća u trenutku traume. Zaborav nam pomaže da prevaziđemo početnu agoniju i nastavimo sa životom. (Post)traumatiziranom društvu kakvo je naše potreban je nepisani društveni sporazum koji će dekontaminirati javni prostor od terora sjećanja, a to je moguće samo ako se prepoznaju i anatemišu zloupotrebe kolektivnog sjećanja na štetu društvenog dobra. Tako bismo ostavili prostora za, po meni važnije, stvarne probleme naše današnjice. Moramo se osloboditi viška historije u našim životima i stvoriti prostor za ideje o budućnosti.

Unosne zloupotrebe sjećanja

Ne postoje laka rješenja niti konačni odgovori, ali sigurno je da društvena zabrinutost mora prijeći sa imperativa sjećanja na brigu o svakodnevnim životnim potrebama. Možda zvuči bezosjećajno, ali društvo bi se konačno moralo pozabaviti pitanjem koliko nas sjećanje košta. Potrebno je napokon preći sa iracionalnog razmišljanja na racionalno djelovanje.

Trebamo se zapitati kome je zaista u interesu da se za izgradnju jednog spomenika troše milionski iznosi. Kada se budemo pitali koliko je to prosječnih plata, penzija, stipendija, možemo reći da smo na pravom putu da se sjećamo na pravi način. Neophodno je postavljati ovakva pitanja jer će nas ona osloboditi manipulacija i otkriti da pojedinci ugodno žive dok je u sjećanje zaključano društvo na rubu egzistencije.

Vukovar i Srebrenica su najočitiji primjeri ratne ljudske brutalnosti i poslijeratne beskrupuloznosti.  Žrtve koje su u ratu pale na očigled svjetske javnosti zadužile su nas da pomognemo i olakšamo živote preživjelima. Pomoć je došla, ali olakšanje nije. Uslovi u kojima danas žive ljudi u tim gradovima i pored ogromne domaće i strane pomoći ukazuje na brutalnu zloupotrebu sjećanja u miru. Tako čitam, i ne čudim se – u Vukovaru, osim posla, svega ima u izobilju. A posjeta Srebrenici, koju se domaći političari trude da spomenu u svakom svom govoru, omogućila mi je da ponovo nakon mnogo godina sa prijateljima uživam u kafi napravljenoj s vodom iz kanistera. Grad je bio bez vode, ali snalažljivosti nije manjkalo. Djeca Sarajeva, nekad opsjednutog grada, takvu ponudu nisu mogla odbiti. Zgledali smo se u tišini, ne znajući da li je vrijeme za plakanje ili smijanje.

Kao da je neko odlučio, a društvo odobrilo, da zauvijek konzervira tragediju i od ovih gradova napravi najveće memorijalne spomenike na svijetu. Ogromni, nijemi, hladni, bezlični i beživotni spomenici kojih se sjećamo jednom godišnje. Samo što u tim spomenicima ljudi i danas žive. Podsjećanje na uslove života u vremenu nakon dana stradanja redovno izostaje. Vukovar i Srebrenica su gradovi sa ožiljcima; ne dozvoljava im se potpuni oporavak jer je eksploatacija njihovih tragedija lagan i unosan posao.

Prostor za kritičku misao u srcu kolektivnog sjećanja

Političke oligarhije i njihovi poslušnici uzurpiraju sjećanja producirajući antagonizme koji čine da etničke zajednice žive izolovano bez otvorene i iskrene namjere za dijalogom i pomirenjem. Društvo, ili bolje reći društva koja egzistiraju unutar granica BiH moraju se sjetiti kako zaboraviti. Moramo se (pod)sjetiti kako je živjeti u stvarnom miru ne strahujući od reprize balkanske brutalnosti. Problem ovog društva je u tome što sebi ne dozvoljava da zaboravi, jer pojedinci u BiH još uvijek dobro žive od stare slave. Mnogi (političke elite, mediji, udruženja građana) eksploatiraju na sve moguće načine ratna događanja zarad kratkoročnih interesa, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama svog obično lažnog dušebrižništva i patriotizma.

Postavlja se pitanje koji su to mehanizmi uz pomoć kojih ćemo demaskirati političke manipulatore našom prošlošću. Često čujemo da su novi naraštaji, neopterećeni ratnim traumama, garant dugotrajnog mira. No danas su mladi ljudi, dobrim dijelom, samo vjetar u leđa vladajućim etnopolitikama. Političarima donose izborne pobjede služeći im u zloupotrebama krvavog ratnog naslijeđa. U to sam se i sam uvjerio na sastanku podmlatka jedne od ovdašnjih stranaka gdje se uglavnom promišljalo na koji način sa najmanje uložene energije i novca prevariti ljude da je upravo ta stranka najbolja politička opcija. Mladi kojima sam se priključio su samo po datumu rođenja bili mladi. Po svemu ostalom bili su vjerna kopija seniorskog sastava političke stranke.

Tako se i moglo desiti da ti mladi, te nade za mir i prosperitet u ovom dijelu svijeta, nakon višesatne diskusije zaključe samo to da će se napraviti popis bitnih historijskih događaja koji će se obilježavati i eksploatirati radi političke dobiti. Naravno to niko nije rekao tako eksplicitno, ali samo zato što nije ni trebalo. Podrazumijevalo se da je to legitimna i plemenita akcija koja još i donosi dobre rezultate na izborima.

Priče o mladim nadama mogu postati nešto više od puke demagogije ili kolektivne mantre samo ako izbjegnemo indoktrinaciju mladih umova i oslobodimo ih bombardovanja ratnom historijom. Tako bismo prestali produkovati omladinu koja hoda utabanim stazama kolektivne stranputice i omogućili mladima da razmišljaju izvan vladajućeg diskursa. Ne možemo od novih generacija očekivati nove ideje koje će nas u budućnosti povezati u homogenu zajednicu ako im, umjesto serviranja 'konačnih' istina, ne ostavimo prostora za vlastito promišljanje o prošlosti.

U poslijeratnoj BiH potrebno je stoga udariti temelje za kritičku misao novih generacija. Nemoguće je postaviti te temelje ako će mladi biti radna snaga uposlena da svakodnevno prati kalendar i obilježava historijske događaje relevantne određenom etnosu. Mladi ne mogu biti generator promjena niti kreiranja novih zajedničkih vrijednosti ako im je zaborav uskraćen kao instrument dolaženja do mira. Vladajućim politikama sjećanja preslikavamo današnje probleme na buduće generacije, ne ostavljajujući im alatke za njihovo prevazilaženje.

Vodeći se onom Lenjinovom da bez revolucionarne teorije ne može biti ni revolucionarnog pokreta, tvrdim da je zaborav dio rješenja bosanskog pitanja, a ne problema. Način na koji se sada sjećamo služi nam samo da generišemo neprijateljstvo i opravdamo osvetu, čime popločavamo put za buduće konflikte upropaštavajući ne samo svoje živote već i živote onih koji dolaze poslije nas. Samo pragmatično i trezveno razmišljanje može ovo društvo postaviti na realne i održive osnove koje će omogućiti da se kolektivno sjećanje jednog dana iskoristi kao nauk da ne ponovimo historijske greške, a ne kao razlog za ispravljanje navodnih historijskih nepravdi.